EN DE

Odnos Sanadera i Mesića baziran na ljubavi, interesima ili strahu?

Autor: Tomislav Klauški
29. lipanj 2007. u 06:30
Podijeli članak —

Dvije trećine građana vjeruje da će predsjednik Republike na idućim izborima podržati HDZ. Otkud ta nagla promjena?

Vrijeme je da se konačno zapitamo zbog čega je Ivo Sanader uopće gurnuo Jadranku Kosor u predsjedničku utrku? Zbog njezina obećanja da će ga slijediti u stopu? Zbog mira u stranci koja se ne bi pomirila s činjenicom da nije imala svog kandidata za predsjednika? Zbog Sanaderove želje da Kosor izgori u utakmici u kojoj nije imala ni najmanje šanse za pobjedu? Zašto Sanader jednostavno nije podržao kandidaturu predsjednika Stjepana Mesića? On ionako već dvije godine podržava Sanaderovu vladu, na tihi užas oporbenih stranaka koje su podržale kandidaturu i birača koji su mu upravo na antihadezeovskoj platformi dali svoj glas. Posljednje izjave predsjednika Mesića u kojima gotovo amnestira Sanaderove ministre i Vladu od bilo kakve, pa i političke odgovornosti za korupcijsku aferu u Hrvatskom fondu za privatizaciju pokrenule su lavinu novinskih komentara, pojačale glasine o nekakvom prešutnom dogovoru šefa države i Vlade, a ovotjedna anketa u “Otvorenom” nakon Mesićeva intervjua pokazala je što građani misle: 72 posto gledatelja zaključilo je da će Mesić na idućim izborima podržati HDZ, a ne SDP. A on sam, na izravno pitanje voditelja, izjavio da bi najradije oformio veliku koaliciju. Valjda zato da se ne mora opredjeljivati između HDZ-a i SDP-a.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Servirana Kosor
I zbog toga se Mesićeve kritike na račun Vlade moraju tražiti povećalom. I pincetom vaditi. Ironično, jedini član Sanaderove vlade kojeg je Mesić “nagazio” u protekle dvije godine bila je upravo Jadranka Kosor, u prežvakanoj aferi o kupnji stana. Tako je, gotovo ironično, ispalo da ona zapravo Sanaderu služi da je povremeno “servira” Mesiću koji na njoj trenira moć (u kampanji) i strogost (u drugom mandatu). Prije Kosor, zadnji ministar kojeg je Mesić ozbiljno napao bio je ministar obrane Berislav Rončević zbog afere s nabavom vojnih kamiona, a i to je bilo u sklopu predizborne kampanje. Ostatak vremena, dok javnost i oporbene stranke koje su Mesića podržale (i financirale) u predsjedničkoj kampanji žestoko kritiziraju Vladu, Mesić se uglavnom pravi neutralan. Kakav učinak njegova objektivnost ima na SDP i HNS, najbolje se moglo vidjeti na HTV-u kad su Radimir Čačić i Slavko Linić pozivali na političku odgovornost ministara zbog slučaja Maestro, da bi zatim Mesić sve to polio hladnom vodom apelirajući da se ministre ostavi na miru “dok se u istrazi ne utvrdi istina”. Kao da je u ovom slučaju bitna jedino kaznena odgovornost (jesu li ministri sudjelovali u korupciji ili je tolerirali), a ne politička (jesu li ministri morali znati za nedjela svojih podređenih). Takva kohabitacija, kakvu je pokojni premijer Ivica Račan mogao samo sanjati, ide i u suprotnom smjeru. Premijer Ivo Sanader pokazao je razumijevanje za Mesićev proustaški govor iz ranih devedesetih, pa su njih dvojica u tom slučaju složno krivnju usmjerili prema radikalnoj desnici. Sanader je mudriji nego što je bio Račan u kontroliranju Mesića. Svakoga tjedna njih dvojica održavaju redovite konzultacije (a ne svađaju se, kao u Račanovo doba), premijer zove predsjednika na sjednice Vlade (gdje on amnestira ministre od odgovornosti za HFP, a Račanovoj vladi sve je znao skresati u lice), zajedno putuju autobusom na razne proslave, surađuju u vezi s Haagom i konačno, ono možda najvažnije, obojica dijele animozitet prema Iviću Pašaliću.

Vrijeme je da se konačno zapitamo zbog čega je Ivo Sanader uopće gurnuo Jadranku Kosor u predsjedničku utrku? Zbog njezina obećanja da će ga slijediti u stopu? Zbog mira u stranci koja se ne bi pomirila s činjenicom da nije imala svog kandidata za predsjednika? Zbog Sanaderove želje da Kosor izgori u utakmici u kojoj nije imala ni najmanje šanse za pobjedu? Zašto Sanader jednostavno nije podržao kandidaturu predsjednika Stjepana Mesića? On ionako već dvije godine podržava Sanaderovu vladu, na tihi užas oporbenih stranaka koje su podržale kandidaturu i birača koji su mu upravo na antihadezeovskoj platformi dali svoj glas. Posljednje izjave predsjednika Mesića u kojima gotovo amnestira Sanaderove ministre i Vladu od bilo kakve, pa i političke odgovornosti za korupcijsku aferu u Hrvatskom fondu za privatizaciju pokrenule su lavinu novinskih komentara, pojačale glasine o nekakvom prešutnom dogovoru šefa države i Vlade, a ovotjedna anketa u “Otvorenom” nakon Mesićeva intervjua pokazala je što građani misle: 72 posto gledatelja zaključilo je da će Mesić na idućim izborima podržati HDZ, a ne SDP. A on sam, na izravno pitanje voditelja, izjavio da bi najradije oformio veliku koaliciju. Valjda zato da se ne mora opredjeljivati između HDZ-a i SDP-a.

Servirana Kosor
I zbog toga se Mesićeve kritike na račun Vlade moraju tražiti povećalom. I pincetom vaditi. Ironično, jedini član Sanaderove vlade kojeg je Mesić “nagazio” u protekle dvije godine bila je upravo Jadranka Kosor, u prežvakanoj aferi o kupnji stana. Tako je, gotovo ironično, ispalo da ona zapravo Sanaderu služi da je povremeno “servira” Mesiću koji na njoj trenira moć (u kampanji) i strogost (u drugom mandatu). Prije Kosor, zadnji ministar kojeg je Mesić ozbiljno napao bio je ministar obrane Berislav Rončević zbog afere s nabavom vojnih kamiona, a i to je bilo u sklopu predizborne kampanje. Ostatak vremena, dok javnost i oporbene stranke koje su Mesića podržale (i financirale) u predsjedničkoj kampanji žestoko kritiziraju Vladu, Mesić se uglavnom pravi neutralan. Kakav učinak njegova objektivnost ima na SDP i HNS, najbolje se moglo vidjeti na HTV-u kad su Radimir Čačić i Slavko Linić pozivali na političku odgovornost ministara zbog slučaja Maestro, da bi zatim Mesić sve to polio hladnom vodom apelirajući da se ministre ostavi na miru “dok se u istrazi ne utvrdi istina”. Kao da je u ovom slučaju bitna jedino kaznena odgovornost (jesu li ministri sudjelovali u korupciji ili je tolerirali), a ne politička (jesu li ministri morali znati za nedjela svojih podređenih). Takva kohabitacija, kakvu je pokojni premijer Ivica Račan mogao samo sanjati, ide i u suprotnom smjeru. Premijer Ivo Sanader pokazao je razumijevanje za Mesićev proustaški govor iz ranih devedesetih, pa su njih dvojica u tom slučaju složno krivnju usmjerili prema radikalnoj desnici. Sanader je mudriji nego što je bio Račan u kontroliranju Mesića. Svakoga tjedna njih dvojica održavaju redovite konzultacije (a ne svađaju se, kao u Račanovo doba), premijer zove predsjednika na sjednice Vlade (gdje on amnestira ministre od odgovornosti za HFP, a Račanovoj vladi sve je znao skresati u lice), zajedno putuju autobusom na razne proslave, surađuju u vezi s Haagom i konačno, ono možda najvažnije, obojica dijele animozitet prema Iviću Pašaliću.

Mesić od devedesetih, a Sanader od 2002. godine. Kao što Mesić voli parodirati da ga radikalna desnica optužuje za Oktobarsku revoluciju i ubojstvo Johna Lennona, to isto on radi Pašaliću. Pa je tako na pitanje tko bi mogao biti “softver” u korupcijskoj aferi u Fondu i tko bi bio taj Maestro, hladno upro prstom u čovjeka čije ime se ne spominje, već ga se opisuje kao “osobu koja nema poduzetničkog iskustva, a u stranim bankama dobiva desetke milijuna eura kredita”. Čak i kad traži da se otkrije tko stoji iza tajnih računa u inozemstvu, odnosno iza stranih banaka koje plasiraju kredite samo odabranima, cilja u prvom redu na Pašalića, zaboravljajući da, primjerice, i Sanader ima poznanike u vrhu Hypo banke. I na kraju, ali ne manje važno, i Mesić i Sanader vole se pozivati na projekte: šef države kaže da u predizbornoj kampanji “neće podržati stranke, nego projekte”, a šef Vlade tvrdi da on želi sklapati koalicije “na projektima, a ne ideologiji”. Ljudi Mesićeva kruga tvrde da u tom odnosu nema ljubavi. Onda valjda postoji interes. Samo koji? Neki novinski komentatori misle da Mesić uvažava Sanadera zbog onoga što je učinio u svom mandatu – rušio ustaške spomenike, otišao u Jasenovac, utišao desnicu, uhitio Gotovinu – pa sada vjeruje da je sposoban obračunati se i s korupcijom. I valjda nakon toga u idućem mandatu uvesti Hrvatsku u Europsku uniju. Ali za to vrijeme Sanaderova vlada uvalila se u još gomilu drugih problema, afera, propusta, gospodarski pokazatelji nisu baš ohrabrujući (osim ako se tumače kao da je čaša polupuna), a Mesić sam priznaje da je nezadovoljan stanjem u pravosuđu.

Tko se koga boji
No ako u tom odnosu nema ljubavi i ako ima nešto malo interesa, je li onda taj odnos sazdan na strahu? Teoretičari zavjere mogli bi naslutiti kako je i onaj “klipić” s proustaškim govorom na Internet plasiran iz HDZ-ove radionice kao upozorenje da predsjednik “pazi što priča” jer bi toga moglo biti još. Osim toga, Sanader je vrlo utjecajan u medijima, puno utjecajniji od Mesića, pa se šef države možda i pribojava otvorenog sukoba. Ali samo takav može biti vidljiv biračima koji su već počeli otvoreno negodovati zbog ovakva Mesićeva odnosa. Tri četvrtine građana traži odgovornost ministara, to su oni koji su za njega glasovali na prošlim izborima, ali on im se ne želi prikloniti. U drugom mandatu od Mesića je bilo moguće očekivati dvije stvari: da hrabro uđe u neke inicijative i tako ostavi vidljivog traga nakon svojih deset godina na čelu države ili da se lijepo opusti, odmori i bez potrebe da misli da drugi mandat, odradi tih pet godina. Mnogi promatrači skloni su zaključiti da se Mesić opredijelio za drugu, lagodniju varijantu. Još se čekaju njegove žestoke inicijative, kritike i napadi kakvih je preko svake mjere bilo u prvih pet godina. Da ne bi ispalo da je prvi mandat bio tek predizborna kampanja za drugi.

Autor: Tomislav Klauški
29. lipanj 2007. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close