Od engleskih sufražetkinja 1909. do utamničenih turskih političkih zatvorenika 1984., 1996. i 2000., pa preko Gandhija 1943. i 1948., Bobbyja Sandsa 1981.(1), ali i ilegalaca iz Lillea 2004., štrajk glađu ostaje oružje neposluha i prkošenja autističnim i opresivnim vlastima. U vojnoj bazi u Guantanamu, oni koje američke vlasti nazivaju ‘neprijateljskim borcima’, njih više desetaka, pa čak i stotina, između veljače 2002. i kraja rujna 2005. u šest navrata je prkosilo svojim tamničarima iz Pentagona.
Prvi prosvjedi nekih pet stotina zatočenika u Guantanamu započeli su u veljači 2002., nekoliko tjedana nakon što su prvi zatočenici stigli. O tim djelovanjima znamo samo ono osnovno, i to naročito zahvaljujući radu američkih udruga za obranu ljudskih prava; one neprestano donose informacije i analize koje upotpunjuju oskudne službene izjave. Navest ćemo primjerice Amnesty International(2), Human Rights Watch(3), American Civil Liberties Union (ACLU)(4), Center for Constitutional Rights (CCR)(5), a sve one upozoravaju kolika je opasnost od Guantanama za slobodu svakog pojedinca u svijetu, na odgovornost Bushove administracije u korištenju mučenja, na njezinu manipulaciju i nepoštivanje prava, američkog i međunarodnog, na njezinu samovolju i sklonost tajnama, na nekažnjivost koju, kako se čini, uživa.
U Guantanamu je prije 27. veljače 2002. dvaput došlo do štrajka glađu; čini se da su kratko trajali i obuhvatili su mali broj zatočenika. No poslije tog datuma opseg se povećao, budući da je vojna uprava sutradan priznala da 194 zatočenika odbija hranu. Sredinom ožujka 2002. tri zatočenika silom su hranjena. Početkom svibnja, posljednja dva štrajkaša također se prisilno hrane, nakon što su štrajkali glađu, jedan šezdeset tri, a drugi sedamdeset i jedan dan. Do četvrtog je štrajka došlo u prosincu 2002. Trajao je šest tjedana, a prema jednom zatočeniku s britanskim državljanstvom koji je u njemu sudjelovao, započeo je zato što je jedan od čuvara bacio Kuran na zemlju. O petom i šestom štrajku postoji bolja dokumentacija. Prvi se odvijao između 21. lipnja i 28. srpnja 2005., a drugi od 8. kolovoza do kraja rujna 2005. Zatočenici logora broj 5, posve zatvorenog za posjetitelje, masovno su sudjelovali u tim pokretima.
Prema odvjetnicima tvrtke Shearman i Sterling koji su potkraj lipnja 2005. bili prisutni, jer su se trebali sresti sa svojim klijentima, zahtjevi zatočenika obuhvaćaju sve vidove života u logoru: “Želimo da poštuju našu religiju; /…/ želimo pravedan postupak i odvjetnike; želimo dovoljno hrane i pitke vode /…/; želimo vidjeti sunčevu svjetlost /…/; želimo znati zbog čega smo tako dugo u logoru broj 5, u nekim slučajevima više od godinu dana /…/; želimo medicinsku skrb /…/; želimo imati kontakte sa svojim obiteljima, pisati im i dobivati poštu /…/; prema svakome se treba ophoditi na jednak način /…/; tražimo osnivanje neovisnog povjerenstva koje bi istražilo i javno objavilo kakvo je stanje u Guantanamu.”

Od 2. srpnja zatočenici štrajkaju dvadeset šest dana. Suočivši se s odlučnošću štrajkaša, ministarstvo obrane priznaje neke nedostatke na koje se tuže, naročito one koji se odnose na svakodnevni život. Počinje se dijeliti mineralna voda u bocama. Vlasti također prihvaćaju osnivanje odbora zatočenika koji bi sa zapovjedništvom logora pregovarao o zahtjevima zatočenika i obećavaju da će pravila zatočeništva uskladiti sa Ženevskom konvencijom.
Vjerujući u ta obećanja, štrajkaši 28. srpnja 2005. prekidaju štrajk. No sredinom kolovoza, nakon što su članovi specijalne jedinice ERF-a (Snaga za ekstremnu reakciju) mlatili zatočenike, a zapravo ni jedno obećanje nije održano, uključujući ona koja su se odnosila na poboljšanje hrane i kvalitete vode, pokret je nastavljen, a odziv je bio još masovniji. Svi članovi odbora zatočenika stavljeni su u izolaciju. Odvjetniku CCR-a, Cliveu Staffordu Smithu(6), koji je bio u Guantanamu od 4. do 14. kolovoza, vojne su vlasti zabranile svaki susret s njegovim klijentom Hishamom Slitijem.
Prema riječima jednog drugog zatočenika, Binyama Mohammeda, koji se u isto to vrijeme sastao sa svojim odvjetnikom, “mi samo tražimo pravdu: ophodite se prema nama onako kako ste obećali prema pravilima Ženevske konvencije koja se primjenjuju na civilne zarobljenike i, odlučite se, hoćete li nas valjano optužiti za neki zločin ili ćete nas osloboditi”. Štrajkaši su, čini se, odlučili ići do kraja. Potkraj kolovoza, unatoč šutnji vojnih vlasti, odvjetnici zatočenika potvrdili su da ih najmanje 210 sudjeluje u otporu. Glasnogovornik ministarstva obrane 2. rujna je potvrdio štrajk glađu, ali ga je ograničio na 76 zatočenika. Izjavio je da je devet štrajkaša hospitalizirano i da ih prisilno hrane.
CCR iznosi i druge informacije koje su dobili zahvaljujući Freedom of Information Act (Zakonu o slobodi informiranja), a koji zatočeniku dopušta da od sigurnosnih agencija zatraži i dobije svoj dosje, te o pokušajima kolektivnog samoubojstva koji su se dogodili najmanje u dva navrata. Tijekom prvih osamnaest mjeseci funkcioniranja logora, zabilježeno je 28 pokušaja samoubojstva, a riječ je o 18 osoba. U kolovozu 2003., u istom tjednu više od dvadeset zatočenika pokušalo se objesiti u svojim ćelijama, ali nitko nije u tome uspio. Samo 22. kolovoza 2003. otkriveno je deset pokušaja samoubojstva. No u vojno-medicinskom žargonu liječnika koji rade u Guantanamu, pokušaj takve vrste postaje “gesta kojom se želi privući pozornost” od strane zatočenika “koji manipuliraju ponašanjem kojim su sami sebi naštetili”.

Je li Guantanamo samo logor ili vojni zatvor, mjesto zatočeništva za nepoželjne? Nije li prije riječ o totalitarnoj instituciji, jer nema zakonitu pravnu podlogu za postojanje? Upravo se oko toga vodi bitka američkih nevladinih udruga pred sudovima: navesti na poštivanje zakona Sjedinjenih Država i prava na tu bazu, koja je od 1902. američki vojni posjed na kubanskom teritoriju. Prvi su uspjeh postigle 28. lipnja 2004. kad je Vrhovni sud Sjedinjenih Država, u slučaju Rasul protiv Busha, donio odluku u prilog zatočenika u Guantanamu priznajući nadležnost američkih saveznih sudova u rješavanju žalbi stranih državljana koji su zatočeni u vojnoj bazi. No vojne vlasti dosad nisu primijenile tu odluku. Identitet nekih zatočenika i dalje je nepoznat i ne pružaju im se odvjetničke usluge(7). Bushova administracija je zatočenike svojevoljno izvukla iz pravnog sustava, djelujući po svom nahođenju, stvarajući vlastiti operativni model koji je izvan svih legalnih demokratskih okvira, izvan svih međunarodnih sporazuma.
Tako u svom izvješću iz travnja 2005., Amnesty International koristi izraz nestali kao odrednicu za fantomske zatočenike, one iz Guantanama, ali i njih četrdesetak koji su pali u ruke CIA-e, ne zaboravljajući pritom ni one koji su tajno prebačeni u treće zemlje (između 100 i 150)(8). Organizacija za zaštitu ljudskih prava također koristi izraz protupravne egzekucije kad navodi ubojstvo šest ljudi u Jemenu, u studenom 2002., za koje se pretpostavljalo da su članovi Al-Qaide i na čije je vozilo bačen projektil. Sve do danas poznati su nam samo obrisi tog ilegalnog sustava koji prirodno počiva na tajnosti: tajna prebacivanja zatočenika iz jedne zemlje u drugu; tajni letovi koje unajmljuje CIA, zadržavanje u tajnosti u američkim vojnim bazama, vojni sudovi koji čuvaju kao tajne dosjee osoba koje su svrstane u ‘neprijateljske borce’, odbijajući im priopćiti njihov sadržaj, jednako kao i njihovim civilnim odvjetnicima, što onemogućuje bilo kakvu djelotvornu obranu; zabrana UN-u da sve to provjeri na licu mjesta, vrlo oskudni posjeti za američke senatore i novinare.

Nestanci, tajne, mučenja, vojni sudovi, protupravne egzekucije: američka je administracija preuzela sve te metode koje inače primjenjuju diktatorski režimi.
Međutim, otkrivanje tih činjenica vrlo slabo mobilizira zapadnu javnost, koja je nakon napada 11. rujna 2001. senzibilizirana izjavama svojih vlada koje sve više upotrebljavaju ‘terorizirajući’ jezik. Tako u Guantanamu ima samo talibana i članova Al-Qaide ili njihovih pristaša, ‘vjerskih fanatika’ od kojih su neki ubijali Amerikance u Afganistanu i drugdje, ili bi to rado učinili. Zatočenici u
Guantanamu su, prema tome, teroristi i ubojice koji su se svojim djelovanjem i načinom razmišljanja sami stavili izvan ostalog dijela ljudskog roda. Kad bi ostali zauvijek zatočeni i da im se nikada ne sudi, i to se smatra manjim zlom u javnosti koja je prihvatila represivni konsenzus i govor straha koji svakodnevno dobiva, kap po kap, koji Bijela kuća zna iskoristiti kad želi pokazati svoju odlučnost. U takvoj situaciji, otkrivanje torture i Guantanama ostaje bez političkih posljedica jer ne postoji kolektivna osjetljivost na postojanje te totalitarne institucije.

*Autorica teksta je članica Lige za prava čovjeka, voditeljica radne skupine za Ukidanje smrtne kazne

Prevela: Dubravka Celebrini

1. Od 5. svibnja do 20. kolovoza 1981., deset zatvorenika zatvora Maze, članova IRA-e, umrlo je od gladi dok su prosvjedovali jer im je Margaret Thatcher ukinula status političkih zatvorenika.
2. Usp. “Guantanamo and Beyond: The Continuing Pursuit of Unchecked Executive Power”, London, 13. svibnja 2005.
3. “In Still at Risk: Diplomatic Assurances no Safeguard against Torture”, New York, travanj 2005.
4. Usp. ACLU’s “Memo to Interested Persons on the Civil Liberties Record of Designate Michael Chertoff”, Washington Legislative Office, 28. siječnja 2005.
5. Barbara Olshansky and Gitanjali Gutierrez, The Guantanamo Prisoner Hunger Strikes and Protests: February 2002-August 2005, Center for Constitutional Rights, New York, 8. rujna 2005. To nam je izvješće dalo mnoge indikacije koje smo koristili u ovom tekstu.
6. Englez po nacionalnosti, Stafford Smith posvetio je više od dvadeset godina obrani osuđenih na smrt u državi Mississipi.
7. Sada oko 200 zatočenika prima usluge civilnog odvjetnika, ali prema Amnesty International, samo ih se 74 u travnju 2005. moglo sastati sa svojim braniteljem.
8. Usp. Amnesty International, “Guantanamo and Beyond: The Continuing Pursuit of Unchecked Executive Power”, str. 4.

U broju Le Monde diplomatiquea od veljače još čitajte:
Dosje: Otpori i integracije: Kome će se prikloniti bolivijska vojska?, Latinoamerička alternative, “Druga kampanja” Zapatista, Miroljubiva oporba čileanskih Mapucha
Kartografija između znanosti i manipulacije
Mediokracija, moć bez odgovornosti
Autorska prava i internet
De Gaulle, Tito, Mihailović
Putovanje kroz stoljeće
Kriza OESS-a?
Neuništiva dinastija Alijev
Belgijanci u Maroku, Marokanci u Belgiji
Saudijski kaleidoskop

loše spavanje

Ako se budite umorni, možda je vrijeme da promijenite ono na čemu spavate

ubrzana digitalizacija

Jedna stvar odlučuje hoće li Europa imati sigurnu energiju i brži internet

O Le Monde diplomatiqueu

Le Monde diplomatique je ugledni mjesečnik koji pokriva područja politike, ekonomije, znanosti i umjetnosti. Poznat je po analitičkim, dobro argumentiranim člancima koje pišu najznačajniji svjetski autori iz pojedinih područja.
Zajedničko istraživanje francuskog Instituta za istraživanje javnog mnijenja i sličnih institucija u zemljama u kojima lokalna izdanja Le Monde diplomatiquea imaju najveće naklade pokazuje da je Le Monde diplomatique u najužem vrhu svjetskog nezavisnog i objektivnog novinarstva. Tu poziciju stekao je iz više razloga, i to:
zbog pažnje koju ovaj mjesečnik posvećuje velikim ekonomskim, monetarnim, političkim ili društvenim pitanjima u svijetu
Le Monde diplomatique je svoje stranice otvorio mislećim, svjetski priznatim, znanstvenim, političkim i društvenim radnicima
mjesečnik svoju prihvaćenost može zahvaliti i eleganciji klasičnog prijeloma; novina često surađuje i s umjetnicima, slikarima, kiparima i autorskim fotografima
Paralelno s usponom francuskog izdanja, Le Monde diplomatique bilježi znatan rast svojih izdanja na stranim jezicima koja tiskaju neovisne izdavačke ili novinske kuće. Krajem 2003. bilo ih je 42. Hrvatsko izdanje izlazi od prosinca 2004.
Le Monde diplomatique izlazi u sljedećim zemljama: Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Grčkoj, Iranu, Italiji, Jordanu, Kolumbiji, Koreji, Luksemburgu, Maroku, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Venezueli te ima izdanja i za zemlje engleskog govornog područja. Tiskana izdanja Le Monde diplomatiquea širom svijeta prodaju se u 1,4 milijuna primjeraka.
Novina je također prisutna na Internetu na arapskom, češkom, engleskom, esperantu, jeziku farsi, grčkom, japanskom, katalonskom (Andora), kineskom, norveškom, njemačkom (Njemačka i Švicarska), portugalskom (Brazil), ruskom, španjolskom (Argentina, Bolivija, Čile i Španjolska), talijanskom i turskom jeziku.
Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea prodaje se na kiosku (cijena: 15 kn) i putem pretplate (cijena za godišnju pretplatu, 12 brojeva: 180 kn + poklon knjiga).

Više informacija na linku: Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje

Pretplata
Email: pretplata@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 955

Oglašavanje
Email: lmd@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 959