Rusija je prošla kroz veliku revoluciju koja je imala krupne posljedice na njezin razvitak. Revolucija je provedena odozgo. Oblikovala su je trojica uzastopnih vođa i njihove ideje. Naše istraživanje stvaranja ruske politike tijekom dva desetljeća navodi na općenit zaključak kako je najuspješnije kreiranje politike usred revolucije. Ovo je također prikladan trenutak za pregled uloge Zapada u ruskoj transformaciji. Dok pišem ovu knjigu, pretežit je dojam suprotstavljenost između uspješnoga tržišnoga gospodarstva i reakcionarne politike. Ta neusklađenost širi se ruskim ekonomskim rastom, a ruska politika postaje sve više autoritarna. Malo je vjerojatno da će to proturječje dulje potrajati. Morat će popustiti ili autoritarnost ili slobodno poduzetništvo, no najvjerojatnije će gubitnik biti zastarjeli politički sustav. Empirijski dokazi su neumoljivi: Rusija je od 1992. sve manje demokratična, dok je nakon nekoliko godina tranzicije postala tržišnom ekonomijom bez većeg vraćanja na staro.

Ruska distribucija je privatna
Ključno svojstvo tržišnoga gospodarstva jest da odluke pretežito donose slobodni pojedinci i neovisne tvrtke. Ruska je distribucija posve privatna i neovisna o državi. Ne postoji neka državna planska komisija koja bi govorila poduzećima što će proizvoditi. Država ne raspodjeljuje (alocira) resurse. Cijene i trgovina najvećim su dijelom slobodni, a ruske su državne potpore male. Plaćanje je pretežito u novcu. Razvila su se sva moguća financijska tržišta. Konačan dokaz ruskog statusa kao tržišne ekonomije stigao je 2004. kada su Europska unija i Sjedinjene Američke Države priznale Rusiju kao takvu po strogim zakonskim kriterijima. Tvrdnje da ruskim gospodarstvom dominiraju oligarsi čine se pretjeranima. Oni ne posjeduju veći udjel u ekonomiji i suočavaju se sa snažnom tržišnom konkurencijom. Oligarsi vladaju krupnom industrijom, ponajviše energetikom i metalurgijom, no i iz energetike sve ih više istiskuje država. Prema međunarodnim mjerilima ruski industrijski sektor je relativno velik, 2005. godine stvarao je 38 posto BDP-a u usporedbi sa 27 posto u zemljama s eurom.U ovom trenutku država proizvodi oko 85 posto prirodnog plina i 55 posto sirove nafte. Oko 30 oligarhijskih skupina vjerojatno zajedno stvaraju oko jedne četvrtine BDP-a. Najveći oligarhijski sektor je industrija čelika sa šest krupnih kompanija i tu će biti potrebno veće trgovinsko okrupnjavanje. Proizvodnja nekoliko glavnih metala – aluminija, nikla i bakra – gotovo je monopolizirana, ali te su tvrtke izložene snažnoj svjetskoj konkurenciji. Samo su plinske i aluminijske ruske kompanije među najvećima na svijetu, a Gazprom je pod kontrolom države. Velika je prijetnja podržavljenja biznisa jer država kroz renacionalizaciju širi svoje vlasništvo. Država ulazi u industrijske sektore koji sporo rastu, poput naftnog i plinskog, pa državno vlasništvo dodatno otežava povećanje proizvodnje. U Rusiji nije prisutna socijalistička ideologija. U ovom trenutku velike ruske državne korporacije kreću se od potpunoga državnog vlasništva prema 51 posto državnog udjela. Dvije velike državne tvrtke – Rosnjeft i VTB – prodavale su dionice u javnoj ponudi 2006. i 2007. da bi došli do te vlasničke strukture. Rezultat toga je da se poduzeća u kojima dominira država izlažu procjeni tržišta kapitala. Premda usporeno, privatizacija se nastavlja. Ruska elektroprivreda je podijeljena na manje dijelove i privatizirana. Neki upadi države u složene industrije, kao što je proizvodnja automobila, osuđene su na spektakularan neuspjeh i reprivatizaciju u skoroj budućnosti. Mnogi dužnosnici žele svoju vlast pretvoriti u privatno bogatstvo, što postižu unošenjem promjena, od kojih su neke nacionalizacija, a druge privatizacija. Uzevši u obzir da su ekonomske slobode u Rusiji osigurane, dok političke slobode kopne, neusklađenost među njima se povećava.

Najveći uspjeh ruske kapitalističke revolucije bila je nenasilna razgradnja Sovjetskog Saveza, izgradnja tržišnih ekonomskih institucija i privatizacija. To je sve ostvareno u kratkom razdoblju kada se pružila prilika. Problem s izgradnjom ruske demokracije bio je da nije postojala jasna vizija. Zato nije iskorišteno razdoblje kada su bili mogući izvanredni politički potezi. Budući da demokratske institucije nikada nisu bile potpuno izgrađene, nisu mogle izdržati postrevolucionarnu reakciju. Budućnost Rusije leži u opreci brze gospodarske modernizacije i natražnjačkoga autokratskog političkog sustava. Rusija je jednostavno suviše bogata, gospodarski raznovrsna, suviše obrazovana i otvorena da bi bila tako autokratska. Ta kontradikcija između sve zastarjelijega političkog sustava i gospodarstva koje se brzo modernizira vjerojatno je neodrživa čak i u kraćem roku. Moderno društvo ne može funkcionirati bez neiskrivljenih informacija ili institucija za nadzor i stvaranje protuteže moći. Putin ne može donositi ispravne i kvalitetne odluke o svemu i svačemu nakon što je prekinuo sve kanale povratnih informacija i odlučivanje tako jako koncentrirao u samome sebi. Njegov je režim suviše rigidan i centraliziran da bi mogao rješavati krize koje se u Rusiji uvijek događaju. Prema tome ne može biti dovoljno stabilan. Nasuprot toj suvremenoj policijskoj državi stoji sve širi srednji sloj. No sadašnja je ruska autokracija vrlo sofisticirana. Dok se srednjoj klasi ugađa visokim životnim standardom, politička se pobuna i neslaganje oštro kažnjavaju. U takvim okolnostima samo rijetki dolaze u napast da se pridruže oporbi. Cijena toga je jako velika, a vjerojatnost uspjeha vrlo mala. Slabost političkog sustava krije se drugdje. Vjerojatno je da će se slomiti ili s vrha ili od dna. Na vrhu, Putin je dijelove elite doveo u sukob da bi bio siguran da nitko ne može bez njegovih odluka. Po jedna skupina njegovih ljudi iz KGB-a čuči u jednoj ili više državnih kompanija. Budući da te korporacije pripadaju različitim industrijskim granama, njihovi su interesi često suprotstavljeni i ne mogu se potajno miriti. A budući da vode bitke oko milijarde dolara vrijednih ugovora koji se ne mogu dobiti legalno, vrlo je vjerojatno da će oni štititi svoje interese svim sredstvima.

Čekaju se masovni štrajkovi
Značajna politička slabost Putinova sustava je da on nema što ponuditi radničkoj klasi. Unatoč povišicama plaće radnika ostaju male. Ubija ih alkoholizam i nemaju glasa u društvu. Premda su u Rusiji štrajkovi rijetki, sadašnje stanje vrlo bi lako moglo dovesti do štrajkova među radničkom elitom kao što su naftaši, dok je sustav suviše centraliziran da bi mogao upravljati krizom. Putin neprekidno pojačava svoj stisak nad informacijama o svim nesrećama, ali neka bi katastrofa jedanput mogla postati previše neugodna. Korupcija sve prožima jače nego prije i teško se oteti dojmu da je ona najsnažnija pokretačka sila u Putinovoj Rusiji. U središnjoj i istočnoj Europi korupcija je bila glavni argument protiv svake nametnute vlasti, a u Rusiji je još gore. Čak i kad se korupcija opravdava, ona potkopava funkcioniranje države. Održavanje pravnog poretka je osobito nepouzdano. Ugledni Rusi često dokazuju da Rusi prihvaćaju korupciju, ali ona nikad nije popularna, čak ni kad se elita nada da je tako…

(Nastavlja se u sljedećem broju)

O autoru

Anders Aslund, znanstveni istraživač na Institutu za međunarodnu ekonomiju Peterson u Washingtonu, jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za gospodarstva u tranziciji, osobito Rusiju. Nakon karijere diplomata, od 1991. do 1994. bio je inozemni savjetnik ruske i ukrajinske vlade te predsjednik Kirgistana. Hrabro je 1989. predvidio propast Sovjetskog Saveza u svojoj knjizi “Gorbačovljeva bitka za ekonomsku reformu”. Jedan je od osnivača Stockholmskog instituta za tranzicijska gospodarstva, a doktorat je obranio na oxfordskom sveučilištu.

Priredio: Ratko Bošković

Kemijska industrija

‘Europa bez kemijske industrije postaje ovisna i ranjiva’

Izgradnja mreža autocesta

Hrvatska na europskoj prometnoj karti: autoceste kao temelj logistike i trgovine