Nova Godina, rođendanska proslava, banket i vjenčanje, pobjeda na izborima, samo su neke od prigoda koje su nezamislive bez karakterističnog pucnja otvaranja boce šampanjca. Uz čarobne mjehuriće padaju uzbudljive izjave i sklapaju se najveći poslovi, a čaša šampanjca u biznisu znači da je sve gotovo i potpis stavljen na nešto što će donijeti novu dobit.
U ovo predblagdansko vrijeme svakodnevno smo bombardirani reklamama u kojima se nude boce šampanjca i pjenušca već za desetak kuna, a vrhunac je ponuda jednog trgovačkog centra koji nudi kolač i šampanjac za 11 kuna.
Upućeni u vinsko tržište objašnjavaju da je nemoguće tako jeftino kupiti pravi pjenušac, a kamoli šampanjac. Prema tim izračunima samo boca, čep i etiketa stoje pet kuna, pa kad se još k tome dodaju porezi i marže moglo bi se zaključiti da sam šampanjac košta manje od kune. Upravo je iz tog razloga Ministarstvo poljopirvrede, šumarstva i vodnog gosodarstva najavilo inspekcije koje će rigorozno provjeravati pjenušava vina na tržištu.

Ekskluzivnost
Povijest šampanjca seže u 17. stoljeće u Francusku, kada je benediktinski redovnik Don Perignon razvio posebni postupak kojim se dobiva pjenušavo vino – šampanjac. Da bi se danas neko vino zvalo šampanjcem mora biti napravljeno po točno razrađenoj, Don Perginonovoj metodi i isključivo u francuskoj pokrajini Champagne, koja se nalazi oko 90 kilometara sjeveroistopčno od Pariza.
Iako se mnogo pjenušaca proizvodi svugdje po svijetu, a najviše u Italiji i SAD-u, oni, tehnički gledano, nisu šampanjci. Ako je netko znao iskoristiti svoje prirodno bogatstvo, onda su to bez dvojbe Francuzi koji su piće iz jedne svoje regije, Champagne, uspjeli staviti na tron kao najeksluzivnije piće bez kojeg se ne može zamisliti ni jedna svečana prigoda.
Kao što je kavijar samo jedan, a sve ostalo su surogati, tako je i šampanjac samo jedan, a sve ostalo su pjenušci, reći će svaki Francuz.
Galski pjetlovi su toliko ponosni na svoj proizvod da su još davne 1891. godine Madridskim ugovorom i pravno regulirali to pitanje i zaštitili svoj brend, iako u to doba brendovi, kao takvi, zapravo nisu ni postojali. Ali kako mnoge države nikad nisu priznale taj ugovor, poput SAD-a, te je to kao i mnoga slična pitanja i dan danas predmet rasprava u Svjetskoj tgovinskoj organizaciji i sličnim forumima, u Americi bez problema možete kupiti bocu s nazivom Kalifornijski šampanjac.
No opće je mišljenje, prevladavajuće i u nas, da kad ljudi rabe riječ šampanjac, uglavnom misle na bolje ili lošije pjenušce. Razlog za to je, prije svega, u cijeni. Tako vlasnica jedne od najvećih domaćih vinoteka Vino Trade, Sandra Dusper, objašnjava da se cijene šampanjca kreću od 250 kuna naviše dok se istodobno solidan pjenušac moće pronaći već i za 50-ak kuna.
Osvrćući se na cijenu pjenušca od desetak kuna, Sandra Dusper kaže da je njoj kao stručnjaku to neshvatljivo te da je to više problem inspekcija koje će ustanoviti što se tu zapravo prodaje.

Strogi kriteriji
Grožđe za šampanjac danas proizvodi samo 170 vinogradara u Francuskoj, za razliku od 300 njih prije tridesetak godina čemu je uzrok u postroženim kriterijima. Sam Vino Trade u svojoj ponudi ima samo šampanjce dok su, opet zbog cijene, na našem tržištu najpopularnija pjenušava vina iz Italije, Španjolske i Slovenije.
Domaća proizvodnja postoji, ali desetak malih vinogradara, po raznim recepturama, proizvodi relativno kvalitetne proizvode ali u zanemarivim količinama. Zato se uvozom pjenušavih vina bavi 19 tvrtki koje su tijekom ove godine na tržište plasirale 406.491 litru pjenušca i šampanjca.