Vjerojatno ste i sami primijetili da smrdljivih martina danas ima više nego ranije i da se pojavljuju češće, ali ni sami nismo sigurni zašto.

Dr. Jasna Mastilović sa Instituta BioSens je za portal Klima101 objasnila o čemu se ovdje u stvari radi, piše City magazine.

Pored mrava, buba rusa, paukova i drugih insekata koji uobičajeno opsjedaju naše domove, u posljednjih par godina se sve češće, i u sve većem broju, naseljavaju i smrdljivi martini, tvrdokrilci, leteći insekti veličine 1-2 cm, sivkasto smeđe boje, štitastog oblika s tri para tankih nožica.

Nije da nismo i ranije čuli za smrdljive martine, ali u posljednje vrijeme bez obzira na to da li živimo u selu ili u gradu, u kući ili višekratnici, i tijekom hladnijih dana suočavamo se gotovo s najezdom ovih buba, koje ranije nismo često sretali u kućnim uvjetima.

Ono što je prvo doprinijelo tome da se presele populacije različitih vrsta ovih insekata, stručno zvanih stjenice – ne samo kod nas nego u mnoge krajeve svijeta – je otvaranje puteva globalne trgovine, koji su doprinijeli tome da se ovi insekti, sakriveni u robama koja se transportiraju širom svijeta, neopaženo uvuku u nova staništa.

Ali tu je i drugi faktor koji je doprinio tome da ovi insekti prežive i da se namnože: promjena vremenskih uvjeta uslijed klimatskih promjena. Daleko od toga da se ranije nije događalo da se poneka stjenica provuče do naših krajeva, ali su hladne zime, praćene mrazevima i dubokim minusima doprinosile tome da preživljavanje jedinki preko zime bude malo.

Korisni trikovi

Riješite se mrava u domaćinstvu pomoću prirodnih namirnica koje sigurno već imate kod kuće

Smrdljivi martini nekada nisu mogle preživjeti ovdašnje zimske uvjete, ali to više nije slučaj. Sve blaže zime, koje bilježimo kao posljedicu klimatskih promjena, rezultirale su povećanjem postotka preživljavanja stjenica u zimskom periodu tijekom niza prethodnih godina. S povećanjem broja jedinki koje s početkom hladnih dana počinju tražiti sklonište gdje će preživjeti zimu, pored prirodnih skloništa ispod lišća, kore drveća ili kamenja, pod opsadom su se našli i naši građevinski objekti: šupe, tavani, vikendice, a potom i kuće i stanovi.

Stjenice, odnosno smrdljivi martini ulaze u stambene objekte isključivo tržeći zaklon od hladnoće. To su potpuno odrasle, reproduktivno sposobne jedinke koje samo traže neku rupicu u kojoj bi hibernirajući, bez hrane provele zimu. One ne grizu i ne hrane se našim namirnicama, pa se može reći da su za nas, ako izuzmemo neugodnost što u kući vidimo veliku bubu, bezopasne.

Njih je lako i uhvatiti. One neće bježati, neće se opirati ako ih uhvatimo rukom ili komadom papira, ali će vrlo brzo i intenzivno pokazati zašto su zaslužile epitet smrdljivi. Obrambeni mehanizam koji je priroda podarila ovom insektu je mogućnost da kada se osjeti ugrožen ispušta intenzivan neugodan miris koji je teško opisati ili s nekim drugim mirisom usporediti, ali ga je zato vrlo neugodno osjetiti.

Mada bezopasne u našim domaćinstvima, smrdljivi martini mogu oštetiti poljoprivredne plodove

Smrdljivi martini ili kako se stručno zovu stjenice čine veliku grupu insekata koji poreklo vode s azijskog kontinenta, iz zemalja Srednjeg i Dalekog istoka gdje im je prirodno stanište. Stjenice čine veliku grupu insekata s više tisuća različitih vrsta, a ona koju u posljednje vrijeme srećemo u domovima je smeđa mramorasta stjenica ili latinski Halyomorpha halys.

To je vrsta stjenice koju najčešće primjećujemo ali nije se samo njena brojnost povećala. U velikom broju prisutna je i zelena ili povrtna stjenica, koja nije uočljiva često u domovima ali koja može nanijeti velike štete na poljoprivrednim usjevima. Povremeno se pojavljuje i povećan broj žitnih stjenica koje ugrožavaju ratarske usjeve.

Iako je za čovjeka bezopasan, ovaj insekt je kada je u pitanju poljoprivreda itekako štetan. Odrasle jedinke koju su prezimile u svojim zimskim skrovištima se u proljeće bude iz hibernacije, izlaze i nastanjuju se na biljkama ne birajući biljnu vrstu. Tu se pare i polažu jaja iz kojih se izleže mlada generacija koja, kada je brojna može napraviti pravi kaos u poljoprivrednim usjevima.

Napadaju mnoge biljne vrste ubadajući tkivo ploda i sisajući sok. Kao posljedica uboda na plodovima se pojavljuju regioni nekrotičnog, odumrlog tkiva koji narušavaju izgled plodova, doprinose njihovom brzom kvarenju i umanjuju im tržišnu vrijednost.

Ubode stjenica na plodovima poljoprivrednih kultura smo svi imali prilike vidjeti, ali vjerojatno nismo znali odakle potiče takvo oštećenje: žute mrlje na rajčicu ili paprici, tamne mrlje na jabukama ili kruškama i slično. Stjenice su odlični letači pa za njih razdaljina između staništa gdje prezimljavaju i regija s velikim poljoprivrednim usjevima ne predstavlja prepreku.

Protiv smrdljivih martina ne može se pesticidima, već problemu treba prići sistemski

Postavlja se pitanje kako se boriti protiv ovih napasti. Važno je znati da su stjenice vrlo otporne i da kemijska sredstva za njihovo suzbijanje nisu naročito efikasna. Pored toga, čim osjete približavanje mehanizacije ili čovjeka koji prska zasade, stjenice s plodova koje napadaju, vrlo brzo padaju na zemlju i tako se zaklanjaju od intenzivnog djelovanja kemijskih preparata.

traže toplinu

Najezda smrdljivih martina izluđuje građane, stručnjakinja otkrila što nikako ne smijete raditi

Najefikasnije suzbijanje je smanjenje njihovog broja u periodu prezimljavanja, kao i smanjenje broja jedinki u novoj generaciji putem uništavanja jaja pre nego što se izlegu insekti.

Najefikasniji način da se to uradi je korištenje prirodnih predatora koji reguliraju brojnost stjenica na njihovom prvobitnim prirodnim staništima. Prirodni predatori predstavljaju insekte i druge životinje koji uništavaju stjenice hraneći se njima, odnosno prvenstveno njihovim jajašcima.

Prvu grupu predatora čine paraziti koji se nastanjuju ili poležu jaja na jaja stjenice koristeći ih kao podlogu za razvoj vlastitog potomstva i onemogućavajući da se iz njih izlegu mlade stjenice. U ovu grupu prirodnih predatora spadaju prije svega neke vrste osa i paukova. Drugu grupu prirodnih predatora predstavljaju životinje koje se hrane jajima ili odraslim jedinkama stjenice, prije svega glodavci i ptice. U zemljama u kojim su velike površine pod poljoprivrednim usjevima ugrožene zbog povećanja brojnosti stjenice poduzimaju se mjere da se poveća brojnost populacija prirodnih predatora stjenice.

Borba protiv stjenica u cilju zaštite poljoprivrednih usjeva mora biti dio strateški osmišljenih programa koji se sprovode na razini regija ili cijelih država. Borba za zaustavljanje klimatskih promjena je također važan faktor usmjeren na ponovno uspostavljanje prirodne ravnoteže u brojnosti populacije stjenica u mnogim krajevima svijeta.

A što možemo napraviti kao pojedinci i kako se izboriti s najezdom smrdibuba u našim kućama? I u ovom slučaju suzbijanje kemijskim sredstvima, čak i kada ga rade stručnjaci neće biti naročito efikasno. Najbolji način je fizičko suzbijanje. Prije svega zatvaranje svih otvora kroz koje se stjenice mogu uvući u kuće da bi njihov broj u objektima bio što manji.

Kad se jednom usele, ne ostaje nam ništa mnogo efikasnije od toga da se izvještimo u tome da ih uhvatimo i izbacimo napolje, a da pri tome izbjegnemo ispuštanje njihovog neprijatnog mirisa. To ćemo postići ako smrdljivog martina uhvatimo nježno s bočnih strana oklopa ne dodirujući trbuh ili leđni dio. Ako uspijemo nakon toga brzo je izbaciti spasit ćemo se napasti i izbjeći njen nesnosni smrad.