Muzeju povijesti videoigara vrijeme se ne mjeri godinama, nego razinama, likovima i ekranima koji su obilježili odrastanje svih ljubitelja videoigara. Među tisućama izložaka iz različitih desetljeća gotovo svaki posjetitelj pronađe jednu igru koja ga na trenutak vraća u neko drugo vrijeme. Isto se dogodilo i meni. Tijekom opsežne ture muzeja, zastala sam kada sam na starom kompjutoru ugledala crno-bijelu ilustraciju na kojoj je pisalo “Prince of Persia”.
Već samo uvodni dio ove videoigre odmah me vratio u doba djetinjstva, gdje sam nakon napisane domaće zadaće na tipkovnici strastveno pritiskala strelice za gore i dolje kako bi hrabri junak na ekranu efikasno pobjegao iz tamnice, prošao kroz opasnu palaču punu zamki i neprijatelja te spasio princezu prije isteka vremena. “Prince of Persia” u meni pobudio brojna sjećanja, no nisam bila jedina.
Kolega fotograf i direktor marketinga Muzeja povijesti videoigara zaustavili su se kod jednog drugog izloška, igre iz 80-ih koja je njima značila mnogo i počeli su o njoj bujno raspravljati, govoreći jedan drugom koja im je razina bila najteža, dok je meni ista videoigra bila potpuno nepoznata. U tom trenutku postalo je jasno da svaka generacija ima svoj ekran uz koji je odrastala i videoigru na koju je odvojila puno vremena.
Početak ere
Na početku ture zaustavili smo se kod žutog futurističkog stroja s natpisom “Computer Space”, prvog komercijalno proizvedenog arkadnog automata za videoigre iz 1971. godine. Danas bi mlađim generacijama mogao izgledati gotovo kao neobičan eksponat iz znanstvenofantastičnog filma, no upravo je na njemu počela era videoigara kakvu danas poznajemo. Upravo zato što nimalo ne sliči na kompjutore, tablete ni mobitele na kojima se igra današnja mladež, upitala sam direktora marketinga muzeja jesu li djeca svjesna povijesti videoigara ili samo potrče do dijelova koji su im poznati.
Projekt iz strasti
“Ne znam je li im to šok, ali, s druge strane, postoje i djeca koja su uz videoigre prirodno odrasla. Ona razumiju taj medij instinktivno, prihvaćaju ovu prošlost koja je došla i na određeni je način razumiju bolje od svojih roditelja. Zato smo muzej napravili s idejom da netko tko ne zna ništa o videoigrama u dva sata koja ovdje provede nauči dovoljno da može o tome razgovarati sa svojom djecom i ravnopravno sudjelovati u tim razgovorima. Povezujemo obitelji i premošćujemo generacijske jazove”, rekao je Ante Vrdelja, direktor marketinga Muzeja povijesti videoigara.
Putovanje kroz povijest videoigara u muzeju počinje u 70-im godinama prošlog stoljeća, razdoblju kada se tek stvaraju prvi prototipovi konzola i kada različite hardverske kompanije počinju eksperimentirati s novim oblikom zabave. U to vrijeme pojavljuju se i prve arkadne igre, smještene u kafiće, igraonice i posebno uređene prostore, čime nastaju temelji industrije koja će desetljećima poslije postati jedna od najvećih zabavnih industrija na svijetu.
Stariji par zaustavio se pred izloškom “Tennis for Two” (Tenis za dvoje), jednom od najranijih eksperimenata u povijesti videoigara, nastalim još 1958. godine. Na crnom ekranu s jednostavnim zelenim linijama prikazana je simulacija teniskog meča, dvije strane predstavljaju igrače, dok mala točka prelazi preko mreže i preskače s jedne strane na drugu. Iako danas može izgledati gotovo primitivno, ova jednostavna igra bila je revolucionarna jer je pokazala da se računalna tehnologija može koristiti ne samo za izračune, nego i za zabavu i interakciju.
Muzej se nalazi u samom središtu glavnoga grada Hrvatske, u Draškovićevoj ulici, te na više od 800 četvornih metara i tri kata posjetitelji mogu vidjeti više od 3000 izložaka. Iza projekta stoji Damir Šlogar, hrvatski poduzetnik i developer, poznat kao osnivač studija Big Blue Bubble, tvorca popularne igre “My Singing Monsters”. U muzej je prije otvaranja uloženo više od dva milijuna eura.
Vrdelju smo upitali po čemu se njihov muzej razlikuje od konkurencije – jer nišnih je muzeja u Zagrebu sve više – na što nam je rekao: “Od svoje konkurencije pomalo se razlikujemo u činjenici da ovo nije poslovni pothvat. Muzej povijesti videoigara nastao je prvenstveno kao projekt iz strasti. Naša namjera, kao i ono što vidimo u muzeju, je da mnogim posjetiteljima koji su odrastali uz videoigre u nekom trenutku dođe i ‘suza na oko’. Upravo je to ideja s kojom smo krenuli. To nam je drago vidjeti, ostalo nam je sekundarno i sretni smo što smo u takvoj poziciji.”
Rekonstrukcija prostora
Osim tisuća izložaka, u muzeju nisu zaboravili ni na važnu činjenicu da su igrice vezane uz sjedenje ispred kompjutora, obično u tinejdžerskoj sobi, tako da prelazak kroz desetljeća donosi i različite, detaljno uređene, sobe s posterima slavnih filmova i pop zvijezda iz specifičnog vremena.
“Dosta smo truda uložili u rekonstrukciju soba iz različitih desetljeća. Tako smo posjetiteljima željeli dočarati San Francisco 70-ih, a potom mogu zakoračiti u London 80-ih. Nakon toga Toronto 90-ih i na kraju Zagreb 2000-tih. Neki detalji, poput namještaja i tepiha, potječu i iz ranijih razdoblja jer se sobe nisu nužno preuređivale čim bi nastupila nova dekada. Cilj nam je bio zadržati autentičan izgled tinejdžerskih soba i pokazati kako je izgledao život nekoga tko je u to vrijeme odrastao i upravo otkrivao svijet videoigara”, izjavio je Vrdelja.
Na više od jedne generacije, veliki utjecaj imao je PlayStation. Štoviše, Vrdelja napominje da je u Hrvatskoj postao sinonim za igraću konzolu. “Naša regija oduvijek je bila bastion PlayStationa. U svijetu je imao ozbiljne konkurente poput Nintenda, a poslije i Microsoftova Xboxa, no kod nas je PlayStation postao gotovo sinonim za konzolu. Ili si imao PlayStation ili nisi imao ništa”, objasnio je Vrdelja.
Za mnoge hrvatske tinejdžere krajem 90-ih i početkom 2000-tih PlayStation nije bio samo konzola, nego mjesto okupljanja nakon škole, uređaj oko kojeg su se stvarala prijateljstva i višesatna nadmetanja.
Kultni Pokemon
Nekoliko koraka dalje nalazi se i rekvizit iz popularne franšize “Fallout”, koja je posljednjih godina doživjela novu popularnost zahvaljujući televizijskoj adaptaciji, dok veliku pozornost privlači i golemi model crvenog Nokijina mobilnog telefona koji služi kao podsjetnik na razdoblje kada su se videoigre s kompjutorskih zaslona prešle u mobilni svijet. Na retro zelenom ekranu je crna “zmija”, točnije, popularna igra “Snake”, uz koju su odrasle generacije koje su prve imale modernije mobitele.
Na svakom katu muzeja posjetitelji mogu ostaviti svoj dojam, i to ne samo rezultatom u pojedinoj igri, koje čak imaju svoj posvećen dio prepun aparata za arkadne videoigre, već i sudjelovanjem u anketi. Interaktivni zasloni omogućuju posjetiteljima da glasaju za omiljenu videoigru svakog razdoblja muzejskog postava. Soba za arkadne igre uvijek je puna posjetitelja, a top ljestvica se konstantno mijenja. Dok je među igrama 90-ih najviše glasova dobio Pokémon, u novijem dijelu postava trenutačno vodi Minecraft, a odmah iza njega nalazi se serijal “Grand Theft Auto”.
“Vidjet ćemo što će se dogoditi kada izađe novi ‘Grand Theft Auto’. Mislim da će tada i naša ljestvica izgledati drukčije”, kaže direktor marketinga koji nas je proveo kroz muzej. Dok većina videoigara gubi na popularnosti s vremenom, neke kao da su vječne. Jedna od njih svakako je “Pac-Man”. U toj kultnoj arkadnoj igri iz 1980. godine igrači upravljaju žutim okruglim likom koji prolazi kroz labirint, skuplja točkice i pritom pokušava izbjeći četiri šarena duha koja ga neprestano progone.
U zagrebačkom muzeju može se zaigrati na ogromnom zaslonu koji prekriva cijeli zid. Među posjetiteljima ogromni Pac-Man je vrlo popularan i rijetko prazan, a zbog mogućnosti da se igra u paru, posjetitelji konstantno promatraju i čekaju trenutak kad će se biti slobodan. O popularnosti muzeja puno govore i brojke, kako su nam kazali iz muzeja, u prvih godinu dana posjetilo ga je više od 40 tisuća ljudi.
Popularne cijene
“Muzej trenutačno djeluje malo više od godinu dana, nedavno smo proslavili prvi rođendan. S veseljem mogu reći da poslujemo vrlo uspješno i u skladu s našim planovima. Imamo posjetitelje svih dobnih skupina, a uz to, podjednako nas posjećuju i domaći i turisti”, kaže muzejski direktor marketinga i dodaje: “Cijena ulaznice nije se mijenjala. Ona iznosi 15 eura za odrasle i 12 za djecu. Imamo i posebne pogodnosti za grupne posjete, kao i još povoljnije uvjete za školske posjete. Cijena je određena imajući u vidu veličinu izložbenog prostora, za koji mogu reći da je među većima među gradskim muzejima. Naravno, vodili smo se i idejom da dio troškova subvencioniramo kako bi posjetiteljima sve ostalo pristupačno. Kada bismo sve zbrojili, možda bi i viša cijena bila opravdana, ali važno nam je bilo da ljudi posjet muzeju bude pristupačan.”
Doista, dok smo hodali kroz muzej, bilo je posjetitelja od školske do starije životne dobi. Mlađima je pozornost zaokupljao interaktivni dio, dok su stariji više proučavali opise eksponata i omote videoigara koje su se prestale proizvoditi, no oni su ih se sjećali. Samom šetnjom kroz muzej jasno je da, iako mnogo ljudi voli videoigre, svatko ima jednu ili dvije igre koje su mu posebno prirasle srcu. Za nekoga je to prvi PlayStation, za nekoga “Minecraft” ili “Super Mario”, popularne igre pokraj čijih se figura Marija i Luigija mnogi uslikaju. Zajedničko im je samo jedno, svatko u muzeju traži vizualni prikaz svoje videoigre uz koju je odrastao i koja će probuditi sjećanje na sate provedene pred ekranom. Baš kao što je za mene najveći efekt imalo ugledati tri riječi na ekranu – “Prince of Persia”.
