Ako se zanemari vrijednosni sud kome je od njih dvojice danas bolje, između, recimo, Luke Rajića i Goranka Fižulića – a obojica se nalaze u maloj grupi hrvatskih sretnika kojima se tijekom prošle na račune slila hrpa novih milijuna kuna (eura) – samo je jedna ključna razlika. Luka Rajić, naime, više uopće nije poduzetnik i spominju ga još samo kroničari koji se, eto, osvrću na najznačajnije gospodarske događaje (i osobe) u Hrvatskoj u prošloj godini, a odlazak najveće hrvatske mliječne industrije u ruke stranaca svakako je jedan od njih. Rajić je Lactalisu prodao Dukat za nešto više od dvije milijarde kuna ili 277,7 milijuna eura i to bez imalo grižnje savjesti i osvrtanja na stratešku, nacionalnu važnost biznisa u kojem je dotad bio neprikosoveni gazda. Fižulić je, pak, daleko od odustajanja. Magmu u kojoj zajedno sa suprugom Biserkom ima 64 posto vlasništva odveo je na Burzu, kompanija je procijenjena na otprilike 1,7 milijardi kuna, a kako se moglo zaključiti iz svih njegovih najava, Fižulić tek kani ozbiljno pokazati što zna, šireći biznis i izvan granica Hrvatske. Od Rajića se, pak, u tom smislu tek može očekivati da se poput Filipa Latinovicha jednog dana ipak vrati hrvatskom biznisu. Ako to ne učini, uskoro će se njegovo ime spominjati stvarno samo usput.

Pobjeda ipo-a Njih dvojica, međutim, oživotvoruju dvije grupe biznismena koji su nositelji, za bilješke o hrvatskom gospodarstvu u 2007., dviju nezaobilaznih pojava. U prvu grupu spadaju poduzetnici koji su prodali svoje tvrtke ili većinske udjele u njima, a u drugu svi oni (uključujuči i državu) koji su se odlučili na javne ponude kapitala na burzi. Svi drugi su jednostavno u drugome planu premda njihovi poslovni pothvati po svoj prilici nisu manje važni. Iako su na razini uživljenosti masa, novih (sa)znanja, važnosti za razvoj tržište kapitala i ukupng financijsko tržište, pa i težinski (kunski) – ukupno su vrijedili više od osam milijardi kuna – IPO-i definitivno odnijeli pobjedu, prodaje tvrtki nisu bile ništa manje zanimljiv trend dijelom zbog vrlo zanimljive motivacijske lepeze, a dijelom i zato što su se u grupi “prodavatelja” našli i oni čija je odluka javnosti bila nemalo iznenađenje. Recimo, Nenad Bakić, vlasnik i osnivač portala Mojposao, najpropulzivnijeg i najisplativijeg poslovnog sajta u Hrvatskoj (vjerojatno i šire) prodao je udjel u kompaniji grupaciji Daily Mail i to zato što je želio zdrav dočekati starost, a ne umrijeti bogat i mlad. Bakić nije objavio za koliko je “unovčio” ideju koju je pretvorio u vrlo dobar posao, ali su mediji nagađali da je inkasirao između tri i pet milijuna eura. Pritom se Bakić nije posve izvukao iz biznisa: ostaje raditi kao menadžer nekoliko dana u tjednu, a dio novca kroz zajedničko djelovanje s “prijateljima” uložio je i u preuzimanje Lipa Milla. Prema visini priljeva na račun, pak, odmah iza Luke Rajića pozicionirao se Ivan Čermak, koji je za svoju je mirovinu, a možda i za sigurnost svoje obitelji, spremio zalihu od 1,1 milijardu kuna prodavši Tifon mađarskoj naftnoj kompaniji Mol.

Nakon podizanja haške optužnice, vlasništvo nad Tifonom Čermak je prebacio na sina Hrvoja, ali pravi razlozi za prodaju kompanije koja se nametnula kao jedini pravi privatni konkurent Ini i OMV-u nisu otkriveni. Na koncu, možda je samo bila riječ o dobroj procjeni tajminga – u svakom biznisu mali se sve teže nose s velikima, osobito u naftnom – pa je bolje na vrijeme prodati. Kako je u međuvremenu uložio u zemljište u zaleđu Dubrovnika gdje bi se trebao graditi turistički kompleks, proizvodi vrhunska vina i uzgaja purane, Čermak očito ne kani baš otići u poduzetničku povijest. Osim ako Haag drugačije ne odluči. Svoje su tvrtke prošle godine prodali i Žarko Kraljević (Diners, kupac Erste, 150 milijuna eura), Eugenio Piovesana (Arenaturist, kupac Goldman Sachs), Sebastijan Popović (Vodatel, preuzimač Metronet, desetak milijuna eura), Zlatko Šrekais (Dietpharm, kupac Atlantic, 83 milijuna kuna)… Ako se iz javnih ponuda dionica kapitala na burzi izdvoji ona koju je aranžirala država (T-HT) – premda je upravo ona, mora se priznati, najviše učinila na popularizaciji Burze među građanskim masama u Hrvatskoj – financijski najvrijedniji (privatni) IPO, a možda i najiščekivaniji je bio onaj Atlantic Grupe. Vrijednost javne ponude iznosila je 716,2 milijuna kuna pa je gotovo premašila ukupnu vrijednosti javnih ponuda dionica svih privatnih kompanija (Magma, Ingra, Veterina) koje su joj prethodile ove godine. Ako bi se gledala samo završnica ovog IPO-a koja i nije bila osobito slavna (mjesec dana nakon uvrštenja burzovna cijena Atlantica je još uvijek oko 100 kuna niža od cijene u IPO-u), Emilu Tedeschiju lako bi se mogao priljepiti epitet jednog od negativaca godine. No, Tedeschi bi i bez odrađenog IPO-a bio u najužoj konkurenciji za poduzetnika godine. Ipak je u 2007. realizirao tri preuzimanja (uz Dietpharm kupljen je i srpski Fidifarm i makedonski Višički Komerc) što neke tvrtke nemaju planirano ni u petogodišnjem planu.

Oppenheim
Uz rame Tedeschiju, što poslovnim zaslugama, a što vještim odnosom s medijima je Igor Oppehheim, jedan od suvlasnika i predsjednik Uprave Ingre. Iako bi već i sama činjenica da je ova dionica apsolutni burzovni rekorder po porastu vrijednosti u godinu dana (više od 350 posto) lansirala Oppenheima u orbitu, daleko od toga je da i on za to nema debelih zasluga. Pogotovo u pregovorima za gradnju rukometne Arene u Zagrebu što je svakako jedan od najvažnijih Ingrinih poslovnih projekata. Osim toga, i Ingra je išla u dokapitalizaciju i u IPO i uvrstila se u prvu kotaciju ZSE. Dovoljno, da prvi čovjek Ingre bude neizostavan izbor za liste najosoba u gospodarstvu.

Tko je što u 2007.

ŽELJKO ROHATINSKI
Kad kihne Rohatinski, trese se država. Guverner Hrvatske narodne banke učvrstio je status čvrstog čuvara monetarnog sustava Hrvatske, banke ga napadaju da uvodi nesigurnost na bankarsko tržište, ali unatoč velikom utjecaju u javnosti, njegovo upozorenje da bi Hrvatsku mogla pogoditi veća inflacija nije utjecala na rezultat izbora.

JURE RADIĆ
Institut građevinarstva Hrvatske postao je kućna manufaktura hrvatske Vlade. Sve najveće projekte dobiva ova tvrtka Jure Radića, njihovo širenje u regiji sve je naglašenije.

DAMIR POLANČEC
Pravo je čudo što je Polančec odradio mandat do kraja, jer su povike na njegov račun bile žestoke: KIM, Sunčani Hvar, pa i slučaj Maestro gdje su ga pozivali da podnese ostavku zbog političke odgovornosti.

inovativan model

Superbakterije sve su veća prijetnja, a hrvatski znanstvenici nude novo rješenje

hrvatska tvrtka

U godinu dana morali su promijeniti sve – danas ih slijede i velike kompanije

ŽARKO KRALJEVIĆ
Dugogodišnji suvlasnik Diners Cluba Adriatic prodao je tu kartičnu kuću Erste banci za ukupno 149 milijuna eura.

GORDANA TOMIČIĆ
Predsjednica Uprave Istraturista proglašena je menadžericom godine za velika poduzeća.

DINKO CVITAN, ŠEF USKOKA
Samozatajni šef Uskoka odradio je dvije velike akcije, najprije u HFP-u, a zatim i u zagrebačkoj Gruntovnici.

ANTE VLAHOVIĆ
Adris grupa otvorila je nove pogone u Kanfanaru, gdje će djelovati TDR i Istragrafika.

NADAN VIDOŠEVIĆ
Četvrti puta izabran je za predsjednika HGK.

IVICA MUDRINIĆ
Javna ponuda dionica HT-a izazvala je pravu dioničarsku histeriju, a da pokaže kako ima povjerenja u dionice svoje tvrtke i sam predsjednik Uprave kupio je jedan paket.

ROBERTO MOTUŠIĆ
U godini IPO-a, predsjednik Uprave Zagrebačke burze jedna je od najutjecajnijih osoba u poslovnom svijetu. Ujedinjenje s Varaždinskom burzom, preseljenje u nove luksuzne prostorije, usponi i padovi indeksa, izazivali su nezapamćen interes javnosti.

ANTE SAMODOL
U eri dioničarstva šef Hanfe jedna je od utjecajnijih likova na poslovnoj sceni. Dijelio je packe neodgovornim mešetarima, krajem godine uhvatio i jedngo “torbara”, a uslijed svega toga našao se na udaru protivnika koji su ga medijski optuživali za sukob interesa, pa čak i mobing.

DAMIR KUŠTRAK
Predsjednik Uprave Medike došao je na čelo Hrvatske udruge poslodavaca i odmah uzeo na zub sindikate koji otežavaju otpuštanje radnika, ali i političare u kampanji koji nisu izašli s konkretnim gospodarskim programima.