Sjevernoirski mainstream alternativci Snow Patrol postoje već 15-ak godina, od čega su prvih 10 tavorili na samom dnu indie hranidbenog lanca, a kad su 2003. izdali svoj treći album, “Final Straw”, bilo je to za njih biti ili ne biti.

Srećom, zahvaljujući radikalnom zaokretu u zvuku u pravcu tada vladajućeg emo-rocka i nadirućeg Coldplaya, ipak je ispalo BITI. No, nisu oni tada bili “otkriveni”, već su naprosto radikalno napredovali, a frontman Gary Lightbody počeo je pisati jake, sporogoreće, užasno catchy singlove. Baš takvih bio je prepun i četvrti album, preklanjski “Eyes Open”, a ultimativni klasik “Chasing Cars” bio je kao stvoren za “ekranizaciju”, čemu su milijuni širom svijeta svjedočili u finalu druge sezone “Uvoda u Anatomiju”. Dakle, od ruba gladi i otpisa do srcedrapateljnih TV momenata i milijunskih tiraža (prošli album je otišao u gotovo pet milijuna!) u samo par godina, a sve to bez pomoći rock kritike, koja im nikada nije do kraja povjerovala. I evo ih sada s novim albumom, u kojem su im prioriteti podijeljeni – započinju ponovo s tri jaka uboda (od kojih doduše nijedan nije “Chasing Cars”!), koja će im i sljedeće godine držati stadione rasprodanima, a onda, valjda u lovu na kredibilitet, naglo smiruju i uozbiljuju stvar, što kulminira u završnom ambicioznom 16-minutnom spektaklu u tri stavka, “The Lightning Strike”. Treba priznati da su puno uvjerljiviji kad igraju na sigurno, a za utjehu, u blagi eksperiment su se ove godine bacili i njihovi srodnici Coldplay, i nije im škodilo, pa neće valjda ni Snow Patrolu.