EN DE

Kapital izmiješao sportaše i navijače

Autor: Ozren Podnar,VLM
14. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

FIFA i UEFA 15 godina pokušavaju doskočiti ultraliberalnim zakonima europskih zemalja o neograničenom uvozu stranih igrača u klubove

Popularnost nogometa uvijek je bila globalna, no klubovi su bili lokalni. Nekoć je bilo lako utvrditi tko za koga navija. Za Arsenal i Tottenham navijali su stanovnici sjevernog Londona, zapadni je dio grada bio za Chelsea ili Fulham, a istočni za West Ham.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

U Milanu, imućni navijali za Inter, a radnička klasa za Milan. Rimljani s užeg područja grada podržavali su Romu, stanovnici elitnih predgrađa Lazio. Bayernovi pristalice bili su bolje stojeći žitelji Münchena i bavarske provincije. Barcelona je bila mezimac Katalonije i Španjolaca koji ne trpe monarhiju i madridski centralizam. Pobornici monarhije voljeli su Real Madrid. Neka od ovih pravila vrijede i danas. Ali, kad se govori o velikim nogometnim klubovima, navijači su raspršeni širom svijeta. U manjoj su se mjeri navijači globalizirali i u europskoj košarci, ali zato svi vodeći klubovi NBA lige imaju poklonike svugdje u svijetu. Logično, jer i klubovi angažiraju igrače iz svih kutaka planeta. Zadnjih su tjedana hrvatski mediji drhtali nad sudbinom Tottenham Hotspursa, jer zapošljava četiri Hrvata – Luku Modrića, Vedrana Ćorluku, Niku Kranjčara i Stipu Pletikosu. Fige su za londonske Pijetlove držali i u drugim zemljama iz kojih potječu članovi današnje momčadi: od 25 seniora Tottenhama, 18 je stranaca, a Engleza manje od trećine.

Popularnost nogometa uvijek je bila globalna, no klubovi su bili lokalni. Nekoć je bilo lako utvrditi tko za koga navija. Za Arsenal i Tottenham navijali su stanovnici sjevernog Londona, zapadni je dio grada bio za Chelsea ili Fulham, a istočni za West Ham.

U Milanu, imućni navijali za Inter, a radnička klasa za Milan. Rimljani s užeg područja grada podržavali su Romu, stanovnici elitnih predgrađa Lazio. Bayernovi pristalice bili su bolje stojeći žitelji Münchena i bavarske provincije. Barcelona je bila mezimac Katalonije i Španjolaca koji ne trpe monarhiju i madridski centralizam. Pobornici monarhije voljeli su Real Madrid. Neka od ovih pravila vrijede i danas. Ali, kad se govori o velikim nogometnim klubovima, navijači su raspršeni širom svijeta. U manjoj su se mjeri navijači globalizirali i u europskoj košarci, ali zato svi vodeći klubovi NBA lige imaju poklonike svugdje u svijetu. Logično, jer i klubovi angažiraju igrače iz svih kutaka planeta. Zadnjih su tjedana hrvatski mediji drhtali nad sudbinom Tottenham Hotspursa, jer zapošljava četiri Hrvata – Luku Modrića, Vedrana Ćorluku, Niku Kranjčara i Stipu Pletikosu. Fige su za londonske Pijetlove držali i u drugim zemljama iz kojih potječu članovi današnje momčadi: od 25 seniora Tottenhama, 18 je stranaca, a Engleza manje od trećine.

Naš dragi Crottenham
Nažalost, anglo-hrvatski je “Crottenham” uvjerljivo poražen od Real Madrida, španjolskog po adresi, ali međunarodnog po sastavu. Od 24 igrača prve momčadi, devet je Španjolaca, no od njih su samo tri (Iker Casillas, Sergio Ramos i Xabi Alonso) stalni prvotimci. Glavne poluge sastava dolaze iz Portugala, Francuske, Brazila, Argentine i Toga, a i trener je Portugalac Jose Mourinho. Čak je i sportski direktor kluba Argentinac Jorge Valdano. Istovremeno s Tottenhamom, iz Lige prvaka je od Barcelone ispao još jedan Hrvatima mio klub, ukrajinski Šahtar iz Donjecka. Naši mediji opsesivno prate momčad s ukrajinskog istoka otkad u njemu igraju dva Hrvata – Darijo Srna i Eduardo da Silva. Eduardo je, dakako, rođeni Brazilac, no zahvaljujući vjetru globalizacije postao je hrvatski državljanin i reprezentativac. U Šahtaru, čiji je vlasnik multimilijarder i energetski magnat Rinat Ahmetov, nastupa šest Brazilaca, ili sedam, prema tome kako doživljavate Eduarda. Lokalni, regionalni i nacionalni identitet najjače je pregažen u zemljama s najbogatijim tajkunima, poput Ukrajine i Rusije. Arsenal, kojeg i danas zovu Pride of London (ponos Londona), ponekad na terenu nema nijednog Engleza, pa čak ni Britanca. Analize pokazuju da u svakom kolu engleskog prvenstva nastupa samo 35% igrača rođenih u Engleskoj, a u četiri najbogatija kluba, udio pada na 22%. Još je više u trendu milanski Inter, koji je prošle godine osvojio europsku Ligu prvaka nastupajući uglavnom bez ijednog Talijana, a pod komandom portugalskog trenera Mourinha.

Krupni kapital i sport
Eto što je od profesionalnog sporta učinio krupni kapital otkad je, po padu komunizma, počeo preuzimati međunarodne sportske organizacije i institucije Europske Unije. Svi zakoni doneseni u tom razdoblju, ticali se sporta ili općih pitanja poput slobodnog kretanja radne snage, imali su svrhu omogućiti najbogatijima da dovedu najbolje sportaše neovisno o državljanstvu.Prije trijumfa kapitala, vladajuće su sportske organizacije – nogometne FIFA i UEFA, košarkaška FIBA, rukometni IHF i druge – čuvale pravo država da zadrže vlastite vrhunske sportaše. Profi-sportaš iz bivše Jugoslavije nije smio prijeći u inozemstvo prije navršenih 25 godina, a ostale su socijalističke zemlje imale još više dobne granice. U bogatijim zemljama, s visokim uvozničkim potencijalom, bio je ograničen broja stranaca koje je pojedini klub smio angažirati. I u ovom slučaju, zaštićen je bio interes domaćih navijača, koji su željeli u dresu svoga kluba gledati svoje dečke i cure. U međuvremenu, EU je prisilila međunarodne sportske organizacije i njima pridružene državne saveze da sve te zaštitne propise stave izvan snage.

FIFA nemoćna pred EU
FIFA i UEFA, svjetska, odnosno europska krovna nogometna organizacija, već 15 godina pokušavaju doskočiti ultraliberalnim zakonima EU. “Mladi igrači nemaju motivaciju za proboj u prvu momčad, jer treneri kupuju inozemne zvijezde na slobodnom tržištu”, primijetio je FIFA-in predsjednik Joseph Blatter. Sličnog je mišljenja UEFA-in predsjednik, Michel Platini. “Nogomet mora imati identitet, a to je identitet grada ili navijačke baze”, rekao je. FIFA je naumila donijeti propis po kojemu bi svaki klub smio na teren poslati najviše pet stranaca, dok bi ostalih šest moralo imati domaće državljanstvo. No, taj je plan propao zbog žestokog otpora najbogatijih klubova i saveza, kao i zbog signala iz EU da bi takav propis bio nezakonit. Jan Figel iz Europske komisije poručio je da bi pravilo “šest domaćih + pet stranaca” bilo u opreci sa zakonima EU, koji ne dopuštaju nacionalnu diskriminaciju pri zapošljavanju. UEFA je smislila kompromisan prijedlog, s kojim se 2008. EU nakon dugog predomišljanja suglasila. Svi klubovi sudionici UEFA-ine Lige prvaka i Europske lige moraju od maksimalnih 25 igrača u seniorskom kadru imati bar osmoricu formiranih unutar svoje države. Pritom nije važno državljanstvo te osmorice, već samo uvjet da su do 21. rođendana bar tri godine živjeli i trenirali u državi u kojoj je smješten njihov klub. Propis ne obavezuje trenera da na pojedinoj utakmici u sastav postavi bilo kojeg od osmorice domaćih, pa se EU se zasad nije suprotstavila. Lokalni identitet izgubio se i kod državnih reprezentacija. Mnoge europske države u nacionalne momčadi pozivaju naturalizirane strance i djecu stranih useljenika. Što bi bile Francuska, Nizozemska i Portugal bez igrača čiji su roditelji rođeni u tzv. Trećem svijetu ili Njemačka bez useljeničke djece? I u nas se vodi polemika treba li u nogometnu reprezentaciju staviti i Brazilca Sammira, kad već imamo jednog stranca, Eduarda. Izbornik reprezentacije Slaven Bilić neobjašnjivo šuti o ovom bitnom kadrovskom pitanju. Dok za Sammira još ima izgleda, hrvatski je košarkaški savez napravio strahovit gaf kad je propustio naturalizirati genijalnog Ciboninog Amerikanca Alana Andersona, no postoje naznake da bi mogla angažirati izvrsnog Dontayea Drapera iz Cedevite.

Brazilski purgeri

Dobrostojeći dovode strance
Po broju angažiranih stranaca prednjaće najbolje stojeći, mahom zagrebački klubovi – Dinamo u nogometu, Zagreb u rukometu, Mladost u vaterpolu te Cedevita i dojučer Cibona u košarci. U svjetlu međunarodnih trendova komično zvuče prigovori ovdašnjih medija da “Dinamo u sastavu ima previše stranaca”.

Dinamo ne odskaće od prakse
S jedanaest igrača rođenih u inozemstvu, od kojih su tri dobila i hrvatsko državljanstvo, Dinamo nimalo ne odudara od europske prakse zapošljavanja stranih sportaša. Na jednak način postupaju i drugi imućniji klubovi poput rumunjskih Steaue, Dinama i Cluja te srpskih Zvezde i Partizana, samo što su Brazilci, Argentinci i Afrikanci koji stižu u naše krajeve nešto manje kvalitetni igrači od onih koji završavaju u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji.

Kod nas dozvoljeno šest stranaca
Prema propisima HNS-a, svaka momčad na terenu smije istovremeno imati po šest ‘’čistih’’, nenaturaliziranih stranaca, po čemu je Hrvatska najliberalnija eks-jugoslavenska republika. U Srbiji je na snazi ograničenje na pet, a u BiH na četiri stranca u sastavu. Iznimka je Slovenija, koja podliježe propisima EU, pa se državljani članica Unije ne računaju kao stranci te ih na travnjaku može biti i jedanaest. Po udjelu inozemnih nogometaša, prva hrvatska liga prošle je godine zauzimala tek 32. mjesto s 17,7 vlasnika ino-putovnice. U Grčkoj su gastarbeiteri ravno polovica nogometne radne snage, a u Engleskoj dvije trećine.

Autor: Ozren Podnar,VLM
14. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close