Kamo sreće da se u razvoj hrvatskog sela i poljoprivrede tijekom sljedeće četiri godine upumpaju ne samo 24 milijarde kuna na kojima, u trotjednim koalicijskim pregovaranjima, inzistira Hrvatska seljačka stranka, nego i mnoge milijarde koje će kroz to razdoblje netragom nestati u mega-populističkim projektima kao što su primjerice, pelješki most (koji je već nestao s HDZ-ove liste prioriteta) ili stadion u Maksimiru. U kakvom je stanju nacionalna poljoprivreda i kako bi joj 2008. itekako dobrodošlo prvih šest milijardi kuna, koje je sudeći po isječcima izjava HSS definitivno izborio od budućeg mandatara, ilustrira podatak da još uvijek gotovo ni u jednom segmentu nije dostignuta proizvodnja ostvarivana u godinama prije rata. Konkurentna proizvodnja imperativ je hrvatske poljoprivrede. Postavljaju ga globalni trendovi koji najavljuju da je prošlo vrijeme jeftine hrane, kao i činjenica da je Hrvatska ipak stala na prag EU, a to nameće žurnu prilagodbu standardima Unije. Pod čijim bi pritiskom hrvatska poljoprivreda mogla ‘nestati’, budući da danas ni u jednom proizvodu ne prelazi jedan posto od ukupnih količina koje godišnje daju članice EU.

Udomljavanje
I stoga su u HSS-u potpuno u pravu kada, u zaključnom razmišljanju projekta iz predizborne kampanje nazvanog Preporod hrvatskog sela, kažu da “samo veliki broj uspješnih inicijativa može osloboditi razvojni potencijal i pokrenuti novi razvitak”. Međutim, glavnina prijedloga iznesenih unutar tog dokumenta pripada sferi romantičarskih ideja, ispunjenih jakom socijalnom dimenzijom. Uz to, otvara se i misao: nije li PHS zapravo, dosta prožet i inspiracijom pogodnog udomljavanja određenog broja HSS-ova stranačkog kadra, od lokalne do državne razine? U dvojbi između farmerske i seljačke poljoprivrede HSS u startu odbacuje svaku mogućnost o instaliranju 11.000 velikih farmi, što ocjenjuju nacionalnim maksimumom kojega dopušta raspoloživi zemljišni potencijal. Oni planiraju poljoprivredu ‘njegovati’ ustrojem najmanje 100.000 vitalnih seljačkih gospodarstava koja će primati poticaje iz državnog proračuna neovisno o vrsti i količini proizvodnje. HSS tako za 2008. traži 2,3 milijarde kuna poticaja, a 2007. bit će zaključena s isplatom 2,7 milijardi kuna. Hoće li obiteljskom gospodarstvu 2250 kuna poticaja za jedan hektar pšenice, jer to je kriterij koji uvodi HSS model (danas su za poticaje tri hektara minimum), biti dostatna (isplativa) motivacija da ostvari bar referentni prinos koji je za ovogodišnju žetvu iznosio 4,5 t/ha (lani 4,7 t/ha)? Kakav će odjek moguće drastično ‘cipelarenje’ oranica na mini-čestice (u trci za obećanim poticajima) izazvati kod velikih proizvođača koji već postižu prinos pšenice od 6,5-7 t/ha? Treba li ih možda, zbog velike i konkurentne proizvodnje, kazniti ograničavanjem poticaja? Jer, upravo to najavljuju u HSS-u. Uvođenje gornje granice poticaja po gospodarskom subjektu neće pogoditi samo Todorića i Belje ili Moralića i Božjakovinu, nego i nekoliko stotina ostalih tvrtki iza kojih stoje zaposlenici kao mali dioničari. HSS do 2009. namjerava i oranice u državnom vlasništvu prodati seljacima, što bi moglo završiti tako da će neke možda morati staviti ključ u bravu. ‘Socijalistički’ PIK-ovi su raspolagali sa 392.000 hektara društvenog zemljišta, država im je od 1990. (nakon podržavljenja društvene imovine) uzela oko 200.000 hektara i prodala seljacima.

Dobre ideje haesesova PHS-a daju veću odgovornost vlasniku poljoprivrednog zemljišta za obradu svih oranica kao i njihovo okrupnjavanje. Na tom su tragu i inicijative za uređenje tržišta i infrastrukture, razvoj i profesionalizaciju interesnih udruga (zadruge, klasteri), jačanje ekološke poljoprivrede, kontinuirano obrazovanje te suzbijanje crnog tržišta, baš kao i poticanje potrošnje izvornih hrvatskih proizvoda. Najavljuju također da će “poljoprivrednu proizvodnju strateških proizvoda na velikim gospodarstvima poticati do razine samodostatnosti domaćeg tržišta” no, odmah nastavljaju da su “pri tome moguća ograničenja kako kroz raspoloživi proračun tako i međunarodne obveze”. Lako za proračun, on se (ne)uvjerljivim koalicijskim ucjenama uvijek iznova može rastezati i preko mogućih granica. Međutim, potpisi Hrvatske na dokumentima WTO-a, na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, a uskoro i članstvu u EU ne dopuštaju ni emocije, ni socijalu, ni nacionalni naboj. Pravila igre su jasna i uzmaka nema naravno, ukoliko Hrvatska želi biti u krugu demokratskih i modernih država. Ili, kako budućoj EU obitelji, pod čijim se krovom planira smjestiti i Hrvatska, protumačiti najavu HSS-a da će “poticati kupnju domaćih proizvoda za institucije koje se financiraju iz proračuna”. Zaboravili su Zakon o javnoj nabavi i činjenicu da je EU već izrekla opomene.

Buja administracija
Povećanje zaposlenosti i dohotka u novoj seoskoj politici misle realizirati i “poticanjem razvojnih projekata odozgo prema dolje” što je dužnost ministarstva, a “korisnik će dobiti gotov projekt tzv. ključ u ruke”. Vrlo zanimljivo zvuči, ali nema aplikacije kako bi konkretno mogao izgledati taj model. Zato ima novog bujanja administracije. Centralna marketinška agencija, Institut za selo i seljaštvo neki su od tih projekata, a za potrebe “planiranja i provođenja razvojnih projekata odozdo prema gore” (zadaća lokalne samouprave) formirat će “mrežu seoskih inženjera”. To je naziv za kreativnu i poduzetnu osobu koja bi otkrivala, poticala i sudjelovala u provođenju gospodarskih projekata. Spominju 550 osoba čije bi plaće dijelom financirao državni proračun, a dijelom razvojni projekti. Menadžeri za razvoj sela! Gdje ih pronaći 550 kreativnih i poduzetnih! U najavljenim promjenama seoske politike HSS kumuje i novom imenu resorne institucije koja bi se zvala Ministarstvo sela, poljoprivrede, i hrane. Jamči li promjena naziva nove ideje ili, strukturnu reformu za kojom vapi hrvatska poljoprivreda? Ona se našla i u vremenskoj stisci. Do članstva u EU ostale su dvije do četiri godine. Obje su verzije prekratke i ne traže populističke projekte, nego konkretnu reformu. Stoga je konsenzus svih političkih opcija o poljoprivredi potrebniji od ilustrativne bajke koju nudi HSS kroz Preporod hrvatskog sela.

Slovenska iskustva: tko nije konkurentan, oranice daje u zajam

Da bi postigla punu zaposlenost i konkurentnost digla na razinu EU, Slovenija je usvojila mjere kojima će do 2013. godine broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava smanjiti sa 65.000 na 20.000. Veći problem od novca bit će ideje, a država je za taj projekt izdvojila 1,3 milijarde eura. Farmeri moraju preuzeti inicijativu i odgovornost za svoju budućnost. Tko ocijeni da nije konkurentan, oranice daje u najam, uz paralelni izbor novog biznisa. Time stječe pravo na 50 posto nepovratnih sredstava od iznosa vrijednosti nove investicije. Dodatne olakšice moguće su ako zaposli deset radnika. Razne servisne usluge, domovi za starije i nemoćne, vrtići za djecu tek su neke od ideja. Ili, mogu poljoprivredu dopuniti turizmom. U toj opciji, bez promjene poreznog statusa, na svom imanju (farma otvorenih vrata) mogu imati do 50 stolova i 10 ležaja, a gostima će servirati svoje proizvode ili, kupljene na farmi u susjedstvu. Tko odluči ostati u grupi tzv. hoby farmera dobit će određenu potporu države ali, neće smjeti krojiti javnu sliku o lošem tretmanu poljoprivrednika.