Jedan od autora razvojne strategije za tekstilnu i odjevnu industriju Mustafa Nušinović s Ekonomskog instituta u Zagrebu objašnjava njezinu dobru i lošu perspektivu, ovisno o tome hoće li se uspješno provesti razvojno restrukturiranje i hoće li ponašanje svih stakeholdera biti konzistentno. “U slučaju uspješnog razvojnog restrukturiranja 2015. godine bruto dodana vrijednost u toj branši iznosila bi 1,886 milijardi kuna, a tekstilci bi zapošljavali 27.000 radnika. Ako izostanu programi koje sadrži Strategija, pa ne dođe do restrukturiranja, procjenjuje se da bi bruto dodana vrijednost 2015. bila 1,200 milijardi kuna, a zapošljavala bi 22.400 radnika”, kaže Nušinović. To znači da razvojno restrukturiranje ostvaruje pozitivnu razliku za 4.600 radnih mjesta, a pritom za pola milijarde kuna ostvaruje veću dodanu vrijednost. Biznis plan pod kojim se tako potpisuje struka, ali i velik broj poduzetnika, ima i oponente u gospodarstvu. Uživa podršku Ministarstva gospodarstva i Vlade te Sindikata tekstila u čijem je članstvu preko 80 zaposlenih u toj branši što potvrđuje predsjednica tog sindikata mr. Svjetlana Šokčević. “Strategija se temelji na postulatima društvene odgovornosti te socijalnog dijaloga i partnerstva, a poruka je autora studije da njezinoj provedbi nema alternative. Trebat će nam mnogo razumijevanja, tolerantnog razgovora i povjerenja, jer ćemo se baviti bolnim temama. Ne znam primjer restrukturiranja koji je tekao glatko, pa to neće biti ni ovaj put. Sindikatu je jako važno da se formiralo sektorsko vodstvo i Hrvatska agencija za razvoj tekstilne industrije, jer se radi o skupini kompanija koje razumiju da menadžment ne treba brinuti samo o organizaciji u kojoj djeluju, nego o cijelom sektoru. Strateško savezništvo je preporuka autora, a sindikat od 2002. potiče na sektorski dijalog”, kaže Šokčević. Za očekivati je da će do 2015. doći do smanjenja broja zaposlenih, no bitno se manji udar u tekstilnoj branši očekuje u slučaju razvojnog restrukturiranja. U odnosu na 2005. – kad je u tekstilu radilo 38.000 radnika, procjena je da će bez razvojnog restrukturiranja biti moguće 2010. zaposliti 28.900, a 2015. – 22.400 radnika. No, dođe li do tog bolnog, ali u osnovi razvojnog procesa, onda će se 2010. smanjiti broj zaposlenih na 31.400, a 2015. na 27.000. Navedene projekcije tangiraju sudbinu 760 poduzetnika, koji su prema zadnjim podacima Fine 2006. zapošljavali 28.285 radnika, ali i još desetak tisuća radnika koliko ih zapošljavaju obrtnici. Među njima postoje brojne i goleme razlike, a čini se da “najbolesniji” neće moći opstati. Cijela grana ipak će doživjeti razvoj unatoč žestokoj konkurenciji i izrazitim strukturnim problemima. Tako govore strateške projekcije, a Nušinović ističe ključne strateške smjernice.

Jedna od njih je tržišno repozicioniranje sukladno mogućnostima i sposobnostima hrvatskih tekstilnih tvrtki, što znači da se generalno nikome ne može obećati svijetla budućnost. S druge strane, prijenos tehnologije i inovacija i ustrajanje na većem udjelu vlastitih znanja, povezuje se nužnošću kontinuiranoga “cjeloživotnoga” obrazovanja. Primjer proskribiranih ‘lohn’poslova može u današnjim prilikama biti veoma indikativan. Mnogi ‘lohn’ poslovi nisu više što su nekada bili. Oni već danas u mnogim tvrtkama uključuju značajan dio tehnoloških znanja i daju mogućnost uvođenja vlastitih inovacija. Za taj dio tehnoloških znanja rad je na sjeveru postao skup, pa se seli na jug. Valja i taj dio komparativnih prednosti iskoristiti.Okrupnjavanje tekstilnih tvrtki – klasterizacija – razvojna je smjernica strateškoga povezivanja, a prati je aktualna i nekim subjektima sporna institucijalizacija poslovnih aktivnosti kroz HARTI. Prigovori koji kreću, a bit će ih još mnogo, dolaze na novu adresu, mogu biti povezani i s raznim isprikama poput onih za nerad i neodgovornost. Ipak, danas je većini jasno da razvoja te branše nema ako odgovornost ne preuzmu poduzetnici, jer umjesto njih nitko to neće učiniti. Prošlo je vrijeme kad se moglo očekivati da sve dođe odozgo u vidu naredbe ili potpore, pa je tako jednako neodrživo zahtijevati od Ministarstva gospodarstva da ono samo napravi kriterije i metodologiju za ključnu stvar: državnu potporu. Iako nigdje slovom u studiji ne stoji da će državne potpore postati nedohvatljive mnogima koji su na njih naučeni, to će ipak tako biti. Državne potpore u razvojnom konceptu trebale bi se odobravati po objektiviziranim kriterijima, a Nušinović kaže da se igrom slučaja i aforistično rečeno tekstilna branša pojavljuje kao stjegonoša objektivizirane podjele državnih potpora. “Kriterije za podjelu državnih potpora trebaju ponuditi poduzetnici na objektiviziranoj osnovi. HARTI je samo jedan vid organiziranja poduzetnika da nešto konkretno naprave. To tijelo kani za račun i u ime gospodarstva ponuditi metodologiju pripremanja i natjecanja za državne potpore po svim uzusima zakona i struke. Pritom je ključno sasvim operativno djelovati tako da potaknu poduzetnike da izrađuju svoje poslovne planove te da se poslovni planovi, a ne poduzetnici, natječu za državne potpore. Državne potpore su samo jedan od izvora financiranja i nisu besplatan novac, a EU je na njih izuzetno osjetljiva, jer štete slobodnom tržištu. Strategijom u sklopu desetak programa predviđen je tek dio državnih potpora kao izvor financiranja, a računa se i na to da će poduzetnici imati dovoljnu pregovaračku moć da se svojim programima izbore ne samo za državne potpore, već i za kredite koji su planirani čak kao veći izvor financiranja”, kaže Nušinović.

Studija računa na to u sklopu budućih nositelja razvoja koje Sindikat već prepoznaje, ostanu i pratitelji razvoja. Ako se bude išlo za time da svatko od državnih potpora dobije po malo, nitko neće dobiti ništa, a nositelji razvoja nosit će i rizike. Neovisno o tome tko će se izboriti za prevladavajući utjecaj na Ministarstvo gospodarstva pri dodjeli potpora, nesporno se to neće više zbivati mimo poslodavaca. Preuzimanje njihove aktivne uloge podrazumijeva suradnju HARTI-ja s HGK-a, ali i Sindikatom i Ekonomskim institutom. Umjesnijim od opiranja novom agencijskom tijelu ključnih poduzetnika, koje neki drže kao zahvalnu metu za kritike samo zbog revizije distribucije državnih potpora, Vlada, Sindikat i struka preporučuju suradnju. HGK-a podržava zajednički rad s HARTI-jem, kaže nam Čedomil Cesarec iz Županijske komore u Varaždinu, a želju HARTI-ja za suradnjom potvrđuje i predsjednik uprave Varteksa i njegov predsjednik Zoran Košćec. “Poslodavci imaju izrazito važno praktično znanje radi kojeg moraju sudjelovati u razradi metodologije i kriterija za dodjelu državnih potpora. Smjernice već imamo kroz industrijsku i gospodarsku platformu koju nosi strategija tekstilne industrije, a koja je napravljena prvi puta od osamostaljenja Hrvatske. Daljnju razradu, ali i implementaciju, možemo napraviti samo kroz tripartitno načelo, i to u suradnji Ministarstva gospodarstva, sindikata i poslodavaca kako je bilo i u izradi strategije. HARTI je dobio punu podršku Sindikata tekstila, a s Ekonomskim institutom potpisali smo sporazum o suradnji. Najgore moguće što se sad može dogoditi jest da se poslodavci počnu razjedinjavati”, kaže Košćec. Zaključno kaže da je HARTI grupa poduzetnika koja i kroz svoju poziciju na tržištu ima pravo tražiti da bude aktivan partner Vladi u daljnjoj razradi i implementaciji strateških smjernica u interesu tekstilne industrije. Valja istaknuti da uz ta prava kroz takve aktivnosti grupa poduzetnika preuzima i veliku odgovornost. Uz sve probleme koji su u turbulentnoj tranziciji nastali jednim dijelom i zbog pasivne uloge poslodavaca tekstil je po broju zaposlenika i dalje najveća prerađivačka industrija nakon prehrambene.