Ubrzani ekononski razvoj 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća odrazio se preporodom japanske umjetnosti i razonode. Japan ne samo da je bila jedna od članica osnivača G7 kolektiva, gospodarski najrazvijenih država svijeta, već su japanci u jednom trenutku slovili kao najbogatija svjetska nacija. Nove tehnologije omogućile su širu dostupnost glazbenih instrumenata i uređaja kao što su klavijature i sintisajzeri, ritam mašine i digitalni snimači.
Proizvodnja glazbe nije više bila rezervirana za nekolicinu odabranih, već se razgranala na mnogo veći dijapazon klinaca željnih novih ideja i svježeg zvuka. 80-te su donijele još veći ekononski rast, optimizam i cvatnju srednje klase koja je imala više sredstava za potrošnju. Visoki standard japancima je omogućio putovanje svijetom, nove perspektive i veće samopouzdanje. Osim glazbenih instrumenata i uređaja, Japan se vrlo visoko pozicionirao u proizvodnji opreme za reprodukciju glazbe.
Walkman, gramofoni, hi-fi sistemi, ugradbeni auto kasetofoni i kompakt diskovi – revolucionarni su proizvodi koji su donijeli najnoviju glazbu na ulice, u diskoteke i domove. Strahoviti utjecaj japanske tehnologije značio je brzo širenje popularne glazbe, konstantno okrivanje, pa tako i kreaciju novog zvukovlja. Japan je bio u budućnosti.
Utjecaj sa zapada
Glazbeni pravac city pop nastao je koncem 70-ih i početkom 80-ih crpeći inspiraciju sa zapadne obale to jest Amerike, i stilova kao što su funk, disco, boogie, soft rock, R&B i AOR, te izvođača poput George Bensona, Earth Wind & Fire, Chaka Khana, Bobby Caldwella i drugih. Japanski glazbenici željno bi pratili i slušali takve izvođače koji su radili vrlo živahnu i melodioznu glazbu, a korištenjem Casio sintisajzera te Roland ritam mašina, uz vlastite ideje ekspresije, taj su zapadni zvuk preoblikovali u japanski city pop.
Inače, japanci su vrlo vješti u učenju i savladavanju tehnika drugih naroda i kultura. Stoga je i sam pristup modernoj urbanoj glazbi bio drukčiji, jer su se japanski glazbenici inspirirali različitim glazbenim pravcima, umjetnošću te kulturnom baštinom svijeta. No inspiracija nije bila samo ona glazbena sa zapadne obale, već samog koncepta Kalifornije kao destinacije urbanog lifestylea sa više osobne slobode – to je japance posebno privlačilo.
U to vrijeme, city pop se vrlo brzo afirmirao te postao moderan baš kao i popularna glazba svijeta. Izdavačke kuće u Japanu konstantno su tražile nove materijale od glazbenika, i po nekoliko albuma godišnje. A kako je ekonomija cvijetala, bilo je dovoljno sredstava za financiranje produkcije. Sve to rezultiralo je velikim radom glazbenika, snažnim kultorološkim odgovorom i plodnom rapsodijom city pop nasljeđa.
Happy end ili happy beginning?
Preteča city popa biva u 1971. godini kada je japanski folk rock bend Happy End izbacio svoj drugi studijski album pod nazivom Kazemachi Roman. Bila je to svojevremena revolucija glazbene scene japana, jer sve do tog albuma, japanci su se samo znali ugledat na ona prekooceanska izdanja to jest na engleskom jeziku. Pjesme Kazemachi Roman albuma koje su isključivo na japanskom jeziku, pomaknule su granice u korelaciji prihvaćanja i uspješnosti popularnog žanra i lokalnog jezika.
Više nije bilo potrebno da određeni žanr postane najprije uspješan na engleskom, pa onda tek na japanskom jeziku. Happy End se ubrzo razišao, a to je upravo bila najbolja moguća situacija za stvaranje nadolazeće ere city popa. Članovi benda i dalje su radili glazbu, samostalno ili u suradnji s drugima, te izravno producirali neke od najpopularnijih city pop ploča. A ono čak možda i bitnije, utjecali na buduću generaciju glazbenika i bendova kao što su Sugar Babe i drugi.
Kasnije će član benda Sugar Babe, Tatsuro Yamashita, postati najuspješniji izvođač ere i dobiti titulu kralja city pop glazbe. Njegov album For You iz 1982. godine, smatra se najuspješnijim city pop albumom uopće. Ritmika city pop glazbe bila je vrlo energična sa izvrsnim bass linijama, funky bubnjevima i tekstovima na japanskom i engleskom. Zapravo, japanski jezik uveo je dozu melankolije i savršeno se sljubio sa finim grooveom. City pop glazba sastojala se od kompleksnih aranžmana i tehnika produkcije, po kojima je najpoznatiji Tatsuro Yamashita.
City pop: napravljen od gradskih ljudi za gradske ljude
Suština city pop pravca vezala se uz život u velikom gradu, urbanim središtima poput Tokya, Yokohame i Osake i cjelokupnog šušura kojeg nose sa sobom. Kako je ekonomska situacija bila više nego povoljna, umjetnici su sa velikom željom htjeli raditi glazbu koja bi reflektirala osjećajem velikog grada te zabavnih života mlađih dobrostojećih generacija. Bila je to ideja onog dobrog kvalitetnog Američkog gradskog života, ali i sanjarenja – odlaska na putovanja i godišnje odmore na Havaje, Karibe, Los Angeles ili Santa Monicu, i uživanju na egzotičnim plažama u pogled na suton.
Čak i ako pogledate naslovnice popularnih albuma između 1975. i 1990. godine, primjetit će te da imaju zajedničku temu – plažu, palme i dasku za surfanje. City pop vezao se za sve one cool stvari u svijetu. Tema city popa u većni slučajeva išla je u smjeru optimizma, međutim kasnije će neki glazbenici svojim radovima ukazati i na mane užurbanog gradskog života kao štu su usamljenost, izolacija i nevjerodostojnost.
Ekononski balon bio je pred vratima, no u međuvremenu trošilo se jako puno. Ono što se činilo nemogućim prije pet ili šest godina, sada je to bio mačji kašalj. Uskoro japanci više nisu morali sanjarati o Los Angelesu kao svojoj idealnoj lifestyle destinaciji, jer je upravo Tokyo u međuvremenu postao globalno kultorološko središte – grad o kojem su japanci maštali.
No sve dobre stvari kratko traju. Ekonomski krah Japana početkom 1992. godine značio je kraj optimiznu i sanjarenju, pa tako i zlatnom razdoblju city pop glazbe. I dok su neki glazbenici pokušavali promijeniti svoj zvuk, nadajući se daljnjem interesu navika, i lifestylea ranijih godina, city pop je jednostavno iščeznio iz mainstreama. Mlađe generacije u Japanu okrenule su se drugom zvuku, dok su city pop smatrali staromodnim i jeftinim. Međutim, dvadesetak godina poslije, stvari će se opet promijeniti.
Povratak city popa na scenu
Početkom 2010-ih city pop biva otkriven od novih zapadnjačkih naraštaja, i to ponajviše preko YouTube platforme te njezinih algoritama koji bi često sugerirali pjesme city pop ere. U isto vrijeme dogodio se globalni fenomen popularizacije vinyla i sve više nišnih shopova gramofonskih ploča. Neke izdavačke kuće izdale su reizdanja city pop pjesama iz 80-ih, dok je nova generacija glazbenika samplirala djelove pjesama za svoje kompozicije novonastalih mikro žanrova kao što su vaporwave i future funk. Takve glazbene uradke često bi pratili klasični japanski anime filmovi i reklame, koji bi stvorili dodatni efekt japanske kulture i nostalgije.
Prije tri godine, poznati kanadski pjevač i tekstopisat The Weeknd, samplirao je pjesmu Midnight Pretenders izvođača Tomoko Arana za svoj uradak Out of Time. No definitivno najveću pozornost uzela je pjesma Plastic Love izdana 1985. godine pjevačice Mariya Takeuchi, inače supruga velikana city popa Tatsura Yamashita. U to vrijeme pjesma nije doživjela osobiti uspjeh, međutim 2017. godine, našao se obožavatelj koji je napravio remix pjesme i uploadao osmominutnu verziju na YouTube gdje je vrlo brzo dostigla preko 55 milijuna pregleda.
2021. godine uslijedilo je njezino vinyl reizdanje, a iste godine Plastic Love našla se na broju jedan Oricon listi singlova u Japanu. Na istoj listi kada je izdana sredinom 80-ih, bila je tek na osamdesetišestom mjestu. U 2020. godini, Mayonaka no Door (Stay with Me) pjevačice Miki Matsubara, našla se na prvom mjestu Spotify viralne liste. Zanimljivo, pjesma je doživijela popularnost na TikToku gdje bi japanska mladež objavljivala snimke svojih roditelja i njihove reakcije kada bi čuli pjesme iz svoje mladosti.
Navedeni primjeri popularizacije nekadašnje glazbe, itekako potvrđuju moć interneta i digitalnih platformi. S druge strane, japanski glazbenici su itekako osjetljivi na autorska prava, pa se godinama mnogo pjesama moralo povući sa interneta. Premda su legalni streaming servisi omogućili širu dostupnost i lakšu preprodukciju, još uvijek vlada otpor japanskih glazbenika prema digitalizaciji glazbe, naročito jer je u Japanu još uvijek snažna prodaja CD-a.
Primjerice, takozvani kralj city popa Tatsuro Yamashita jedan je od onih koji još uvijek zarađuje milijune na prodaji CD-a. City pop je doživio svoj novi procvat sa milijunima fanova diljem svijeta. Većina njih potječu iz generacije Z koja još nije bila ni rođena dok se city pop slušao na svakom koraku. Za njih, city pop ne predstavlja samo zvuk kojeg do sada nisu čuli, već kultorološki dijalog i vlastito sanjarenje.
Moj top 5 city pop odabir
- Hi-Fi Set – Sky Restaurant 1975.
- Tomoko Aran – Midnight Pretenders 1983.
- Yasuko Agawa – L.A. Nights 1986.
- Tatsuro Yamashita – Love Talkin 1982.
- Mariya Takeuchi – Plastic Love 1985.
