Početak moje karijere bio je davno pa samim time i škole upravljanja su više bile iskustvene nego organizirane. Svi smo učili iz primjera, i dobrih i loših. Vrlo rano sam došla u priliku upravljati timovima i danas znam da sam intuitivno i iskustveno najviše naučila. Formalne edukacije su došle kasnije u mojoj karijeri i zapravo me ohrabrile i nadogradile moja do tada sakupljena znanja.
Putem sam sigurno razočarala, povrijedila, no vjerojatno i naučila nešto ljude s kojima sam radila. Onima prema kojima sam bila bezosjećajna, ovim putem im se ispričavam – mislim da sam čak nekima to i rekla. Jednostavno nisam znala – probala sam sve, i mrkva i batina, majčinski pristup i diktatorski pristup, autoritativni suzdržani pristup i prijateljski pristup… Kod nekih je funkcioniralo na kratko jedno, kod nekih drugo, ali tek nakon što sam shvatila da iznadprosječne rezultate mogu postići isključivo timskim radom, razumijevanjem ljudskih motiva i potreba koje članovi mog tima imaju.
Shvatila sam da empatija nije slabost, već snaga. Iako moja priroda nije nužno nježna, dapače, mnogi bi rekli upravo suprotno, svojim osobnim razvojem, zrelošću i iskustvom shvatila sam da je nježnost u poslovnom kontekstu u biti pristojnost i ophođenje s drugima s pažnjom, suptilnošću i poštovanjem. Nazvala bih to autentičnim leadershipom u svom slučaju, no to je odnos kojem svi težimo i u privatnim okvirima – iskrenost, poštenje i suosjećanje.
Među najvažnijim kvalitetama učinkovitih lidera u novijem okviru upravljanja je empatija. Čini mi se da je tome tako ne samo u lidershipu, već u životu općenito. Zašto? Zato što je to očigledno ono najvažnije što smo zaboravili trčeći za nekim drugačijim vrijednostima – egom, novcem i uspjehom. Kao da je cijeli svijet zaboravio da nam je potrebna i priroda, zajedništvo, umjetnost, ljubav i suosjećanje – jedini zaista važan recept za sretan život.
Može svatko…
Pročitala sam nedavno u govoru preminulog Pape Franje da je nježnost put izbora za najjače, najhrabrije muškarce i žene. Mnogi veliki mislioci definirali su nježnost snagom, ne slabošću, što se često pretpostavlja. Što ste moćniji, vaša djela više utječu na ljude, zato imate veću odgovornost ponašati se zrelo i čestito. Ako to ne činite, moć će uništiti vas i vi ćete uništiti druge. Upravo tu dolazimo do ključnog pitanja današnjice, kako želimo koristiti svoj utjecaj? Odgovor na to pitanje čini razliku između pukog vođenja i istinskog predvođenja s vizijom i svrhom.
Duboko vjerujem da svatko, neovisno o poziciji, dobi ili spolu, ima odgovornost učiniti ovaj svijet boljim mjestom, barem milimetar. To može svatko. Jasno je da je osnovna svrha svih na vodećim upravljačkim pozicijama stvaranje dodatne vrijednosti, pa je na njima i odgovornost veća, samim time i važnija. No, stvaranje vrijednosti ne odnosi se samo na brojke i ciljeve, odnosi se i na ljude. To nikad ne smijemo zaboraviti. Vrijednost se stvara i kroz način na koji vodimo druge, kako se odnosimo prema njima, kako im omogućujemo da rastu i budu viđeni, a ne samo resursi u sustavu.
U kontekstu vodstva, empatija nadilazi samo prepoznavanje emocija; uključuje aktivno slušanje, potvrđivanje perspektiva i reagiranje na način koji gradi povjerenje i potiče osjećaj pripadnosti. Ona nije više samo “meka vještina”; to je snažna sila koja povećava koheziju tima, potiče inovacije i poboljšava rezultate organizacije.
Unatoč važnosti, empatično vodstvo nije bez izazova. Lideri se često suočavaju s pritiskom da prioritet daju rezultatima ispred odnosa, osobito u stresnim okruženjima, zatim redovan nedostatak vremena, kulturne razlike i osobni stres koji također mogu ometati empatiju, kao i rizik od emocionalne iscrpljenosti koju osjećaju oni koji upravljaju zahtjevnijim i većim timovima.
U takvom okruženju, empatija se pojavila kao ključna osobina vodstva, omogućujući liderima da se autentično povežu sa svojim timovima i prilagode potrebama raznolike i dinamične radne snage. Osobno, ključnim smatram pronaći ravnotežu između empatije i odgovornosti koju kao lideri imamo za rezultate kompanije.
Ako tim ne sumnja…
Ako vaš tim ne sumnja u vaše motive i iskrenost, ljudi su zapravo uvijek voljni boriti se za isti cilj i dijeliti s vama sreću u postignutom i posljedice i znoj za probleme. Vrlo bazno, zar ne? Iako mi je trebalo par godina da to osvijestim, zadnjih desetak godina zapravo sam fokusirana upravo na to – pokušavam jasno komunicirati, prenijeti viziju i ciljeve, stvoriti siguran prostor, prepoznati trenutak i pružiti ljudima priliku da budu svoji, drugačiji i posebni tako da to služi ciljevima kompanije.
To svakako gradi i povjerenje i lojalnost. Uspije li uvijek? Sasvim sigurno da ne! No, uvijek ispočetka želim od toga krenuti. Iz mog iskustva to potiče inovacije, jača inkluzivnost i osnažuje timove na puno razina donoseći direktnu financijsku korist kompanijama. A mene uvijek iznova potiče da se trudim odabirati ljude koji su bolji u nečemu od mene i koji doprinose mom timu na autentičan način – tako da su najbolja verzija sebe.
Uvijek mi je bilo važno motivirati i prenijeti viziju, ali sam se često susretala s prevelikom količinom odgovornosti, emocija i nemogućnosti razumijevanja da nismo svi slični, jednaki i nemamo iste motive.
Nježno ponašanje pokazuje spremnost da ne povrijedimo, već da njegujemo – bilo kroz riječi, ton glasa ili djela. To istovremeno ne znači da plačemo i šapćemo dok radimo, to znači samo da se ne bojimo tražiti razumijevanje i predložiti nešto novo, ne bojimo se osuda i neproduktivnih kritika. To uključuje sposobnost zaustavljanja ega u korist bliskosti i mira, a posljedično i iznadprosječnih rezultata. To je ono čemu težim u sljedećem desetljeću svoje karijere – da svakoga dana u osobnom i poslovnom životu budem bolja verzija sebe. Barem milimetar.
