Natprosječno inteligentna djeca vrlo se rano među vršnjacima počinju isticati sposobnostima i interesima koji nisu u skladu s njihovom dobi. To za njih nije uvijek prednost, nego se može pretvoriti i u nedostatak. O normalnoj prosječnoj inteligenciji se govori kada njezin kvocijent iznosi 100, a natprosječno inteligentnim smatra se dijete s kvocijentom od 130 pa nadalje. Statistički gledano, oko dva posto djece jedne generacije natprosječno je nadareno. Ta, na prvi pogled zavidna osobina često se pretvara u veliki problem i za roditelje i za dijete.

Kamo ići?
Kao i većina druge natprosječno inteligentne djece i mala Ilka je još prije škole naučila čitati, pisati i računati. Roditelji takve djece moraju donijeti tešku odluku: ili biti strpljiv s djetetom i raditi s njim kod kuće ili ga ranije upisati u školu. Ta odluka teško je pala i Ilkinim roditeljima, no ipak su se odlučili da dijete već s pet i pol godina pošalju u školu. Ilkina majka priča: “Ona je s pet i pol godina bila jedna od najmanjih i najmlađih u razredu. Ta je odluka bila teška jer je Ilka, istina, intelektualno na razini djeteta od sedam ili osam godina, no tjelesno je ipak samo petogodišnja djevojčica. Druga mogućnost bila je ta da ju ostavimo u vrtiću. No, tamo bi godinu dana bila nedovoljno poticana u razvoju.” Natprosječno inteligentna djeca dolaze u školu s velikim očekivanjima, no često se vrlo brzo razočaraju. Ako dijete još prije polaska u školu može tečno čitati i već dobro poznaje brojke, ono će se pod nastavom osjetiti zanemarenim i bit će mu dosadno. Zato se pojedini roditelji odlučuju za to da dijete preskoči razred. Druga mogućnost je pak slanje takve djece u posebne škole. Profesor Detlef Rost predaje na Sveučilištu u Marburgu predmet Pedagoška i razvojna psihologija, a osnovao je i savjetovalište za natprosječno nadarenu djecu. On posebne škole ne preporučuje: “Škola je, i to posebno prvih nekoliko godina, vrlo važna za socijalizaciju. Natprosječno inteligentna djeca moraju se družiti s prosječno inteligentnom djecom i obratno. Ona također moraju naučiti da inteligencija nije jedina ljudska vrlina.” Natprosječno nadarena djeca pokazuju posebne sklonosti i kod izbora igara. Emma je stara četiri godine. Već u dobi od godine i pol počela je pokazivati zanimanje za društvene igre. S tri godine već je igrala Monopoly, dakle igru koja je predviđena za dijete od osam godina. Emmina majka kaže da za njezinu kćerku zbog toga nije uvijek lako pronaći društvo za igru: “Problem je u tome što ona u stvari uvijek traži društvo odraslih. Jer, njezini vršnjaci se većinom ne zanimaju za iste igre, a starija djeca se pak ne žele igrati sa znatno mlađima.”

Nerazumijevanje
Ne samo natprosječno inteligentna djeca, nego i njihovi roditelji često u privatnom životu nailaze na nerazumijevanje. Zbog toga ponekad stradaju i prijateljstva, ističe Emmina majka: “To je vrlo teško. Drugi te često, recimo na dječjem igralištu, pitaju koliko je Emma stara. Kada im odgovorim onda ju počinju uspoređivati s vlastitim djetetom i razgovor je vrlo brzo završen.” Roditelji natprosječno inteligentne djece često se susreću s ozbiljnim predrasudama. Standardni prigovor je onaj o preambicioznim roditeljima koji dijete dresiraju da bi uvijek bilo naprednije od drugih. Te su predrasude dobro poznate i Ilkinoj majci: “Ja radim i za to uopće nemam vremena. Ja potičem moju djecu u razvoju jer oni to sami traže. Ako to ne činim postaju neuravnoteženi, slabo spavaju i nemirni su. A onda počinju raditi sve što ne treba i tada imaš stalno oko sebe problematičnu djecu.”