Godine 1990., kao mladi pravnik s tek završenim poslijediplomskim studijem, dobio sam angažman u jednoj od vodećih odvjetničkih kuća u Silicijskoj dolini, u uredu koji je pomagao mladom Steveu Jobsu i Steveu Wozniaku pri osnivanju Apple Computers, Inc. Odvjetnik koji me angažirao, Blake, bio je Princetonian; studirao je na tom Ivy League koledžu s pripadnicima američkog političkog i sportskog establišmenta, s kojima je ostao u kontaktu i nakon preseljenja u Silicijsku dolinu. Iako suosnivač firme, odlučio je ostati u pozadini pa njegovo ime nije bilo u nazivu kuće. Kada me po dolasku prvi put provozao autom kroz Palo Alto, na zapešću je nosio jeftin plastični narančasti sat kupljen na blagajni susjednog samoposluživanja, a vozio je nekoliko desetljeća stari Buick izblijedjele, mjestimično oguljene zlatne boje.
Rekao mi je da mu ne smeta to što, kada ipak kiši, voda prolazi ispod gumene brtve vjetrobranskog stakla. Iako mnogi kalifornijsku kulturu doživljavaju kao kulturu nadmetanja i nadimanja, moja je prva i najveća lekcija ondje bila – lekcija skromnosti. Ona je bila radikalno različita od težnje za pravljenjem važnim koju sam ponio iz urbanih sredina srednje i južne Europe. Skromnost možemo definirati kao osobinu osobe koja ne traži više no što joj pripada, ne naglašava vlastite zasluge, ne razmeće se i ne smatra se vrjednijom od drugih. Karakteriziraju je zahvalnost za ono što ima, zadovoljstvo onim što joj je na raspolaganju, umjerenost u željama te izostanak pretencioznosti i pohlepe.
Što više znaš, to si skromniji
Moja mala škola skromnosti započela je, međutim, u drugom kontekstu, godinudvije prije odlaska u SAD, u talijanskoj vinorodnoj regiji svjetske reputacije. Ondje sam prvi put susreo proizvođače velikog kalibra čije su boce mnogi kolekcionari priželjkivali u svojim podrumima. Upravo sam kod tih velikana uočio nenametanje, spremnost da priznaju veličinu drugih, da pomažu mladima da se osove i da uživaju bez pretjerivanja, za razliku od prezaposlenog profesionalnog urbanog stanovništva koje često tu spremnost nema. Mnoga desetljeća kasnije jedan mi je američki kolekcionar ponudio na prodaju svoju kolekciju francuskih, talijanskih i španjolskih vina nakon što je zbog zdravstvenih razloga prestao piti. Primijetio je da njegova djeca otvaraju emblematske etikete i ostavljaju boce nepopijene na kuhinjskim plohama. Otvarali su ih zbog simbolične statusne vrijednosti, izvan društvenog i kulinarskog konteksta kojem su bila namijenjena, pa u njima nitko nije uživao onako kako su se nadali njihovi proizvođači.
U vinskoj se kulturi, zbog njezinih ruralnih temelja, osobito među proizvođačima, skromnost često smatra vrlinom. To je osobina onih koji se vraćaju u blato vinograda, poznaju umor nakon cjelodnevne rezidbe, vlagu podruma te mirise i zvukove fermentacije; ljudi koji znaju da vino, osim na etiketi i stolnjaku, može ostaviti mrlje i na karakteru. U eri Instagram filtera i LinkedIn naslova, skromnost je postala poput starog “Barola”: svi bi ga htjeli kušati radi elementa avanture koji mogu predstaviti na društvenim mrežama, ali se malo tko snalazi u tradiciji konkretnog podneblja i njegovih vina. Jedan od najvažnijih temelja skromnosti zato je znanje.
U vinskom kontekstu ono obuhvaća: geografiju, povijest, geologiju, etnologiju, genetiku, kemiju, mikrobiologiju, gastronomiju, enologiju, turizam, ampelografiju, vinske stilove, senzoričke karakteristike, psihološke aspekte ponašanja potrošača, vinsku industriju, tradiciju grafičkog oblikovanja i druga specijalistička znanja. Kad obuhvatimo sve partikularne karakteristike regija, sorti i stilova, količina znanja kojeg stječemo postaje neobuhvatno. Ubrzo shvatimo koliko su nam znanja ograničena i da, bez obzira na to koliko znamo, količina onoga što još možemo naučiti ostaje nedohvatljiva. Budući da je jasno da nitko ne posjeduje sva ta znanja – pa ni stručnjaci s titulom Master of Wine – nužno je biti svjestan vlastitih ograničenja. Kada toga postanemo svjesni, skromnost gotovo neizbježno slijedi.
Iskrivljena slika vrijednosti uživanja
U suvremenom potrošačkom pristupu vinu često dominira pojavnost: efekt zabljeskivanja vlastite društvene skupine kodovima utjecaja pojačanima društvenim mrežama. Enoinfluenceri, ti astrolozi vinskog marketinga, nastoje uvjeriti da autentično iskustvo vina počinje tek fotografijom na litici u “zlatnom satu” uz hashtag #blessed ili u ekskluzivnom restoranu s fotogeničnim jelima – pritom često skrivajući ekonomsku logiku vinskih menija. Svoju sam epifaniju doživio prije dva desetljeća u Heston Blumenthalovu The Fat Duck restoranu, gdje sam dobio preporuke sljubljivanja temeljene na tada “trendy” srednjoeuropskim vinima čije sam cijene i kvalitete dobro poznavao, pa sam lako uočio da se nudi banalni izbor po prenapuhanim cijenama.
Skromnost je riječ na koju se potrošači rijetko sjete u kontekstu konzumacije vina, osim možda kako bi opisali “umjerene” količine prosecca na yacht partyju. Ponekad poslovni ljudi budu zabljesnuti izazovima trenutka, te nastoje ostvariti daljnji uspon na ljestvici društvenog utjecaja pristupanju vinu kao utakmici, vjerujući da se kvaliteta vina mjeri cijenom, reputacijom i brojem lajkova. Mnogi kolekcionari smatraju da prava vrijednost Cabernet Sauvignona leži u ROI Excel tablici, a ne u staroj vinskoj mudrosti da je najbolje vino ono koje se pije u dobrom društvu. Poznavanje vinske kulture, te znanje o povijesti i geografiji vina može snažno utjecati na učenje skromnosti. Autentična vinska kultura naglašava umjerenost: znanje se ne mjeri količinom ispijenog vina niti njegovom cijenom, nego poznavanjem kulturnih i enogastronomskih rituala, pravila serviranja i sljubljivanja te sviješću o posljedicama konzumacije. Pozitivni učinci vina postižu se samo pri umjerenom uživanju, dok pretjerivanje vodi suprotnim efektima, uključujući i društvene – snobizam, gubitak bliskosti i osjećaj neadekvatnosti.
Njegovanje vlastite svijesti ali i međuljudske bliskosti
Kao i u mnogim drugim ljudskim aktivnostima, i u konzumaciji vina postoje snažni duhovni i kulturni aspekti. Mađarski pisac, filozof i esejist Hamvas Bela jasno je uočio da vino posjeduje bogatu simboliku u religiji, umjetnosti i svakodnevnom životu, gdje se povezuje sa zahvalnošću, poštovanjem i zajedništvom. Ne mislim samo na vino u religijskim obredima, gdje se pije s posebnim poštovanjem i u ograničenim količinama; riječ je o svijesti o transcendentnoj duhovnosti transformacije ploda loze u piće koje sažima mnoga znanja na kojima počiva civilizacija.
Vjerujem da će konzumiranje vina uz dužnu skromnost nagraditi svakog ljubitelja ne samo notom produhovljenosti, nego i mogućnošću da osjeti inherentnu duhovnost misterija fermentacije – procesa u kojem se grožđani sok pretvara u stotine različitih aroma, tekstura i okusa, kao da se u čaši zrcali cijeli životni ciklus. Tu se ponovno vraćamo na važnost edukacije i osvještavanja vinskih potrošača. Usvajanje vinske kulture podrazumijeva stjecanje znanja i svijesti o tome zašto, kada i kako piti vino, ne samo radi uživanja nego i radi njegovanja međuljudske bliskosti. Skromnost se stječe kroz edukaciju, samodisciplinu i poštovanje prema vlastitom i tuđem iskustvu.
Danas se često govori o vrijednosti “mindfulnessa”, sposobnosti osjećanja onoga što se stvarno događa i cijenjenja trenutka. Poznavatelji vinske kulture često imaju duboko razumijevanje vrijednosti trenutka, jer izdvajanje tih osobnih epizoda uz čašu vina usporava tijek vremena i pretvara svakodnevicu u iznimno uzbudljiv doživljaj. Uživanje u vinu potiče na pažljivo biranje i doziranje vina i društva, na dijeljenje iskustva, zahvalnost i povezanost. Kroz vinsku kulturu uči se praktična i simbolička skromnost: disciplina, osjećaj mjere, zahvalnost za mala uživanja i poštovanje prema piću koje, unatoč “božanskoj” reputaciji, traži skromnu i svjesnu konzumaciju. Vinska kultura, osobito danas kada popularnost vina fluktuira, treba promicati uživanje kroz umjerenu konzumaciju i naglasak na kvaliteti, a ne kvantiteti. Višedesetljetni trend prema kvalitetnijim i “zdravijim” vinima – organskim, biološkim, biodinamičkim, dugo maceriranim bijelim “narančastim” vinima – predstavlja priliku za rafiniranje kriterija umjerenosti i otvorenosti prema novome.
Edukacijom do širih vidika i umjerene konzumacije
Moderni vinari i ljubitelji vina sve više cijene autentičnost, specifičnosti lokalnih sorti i izvornost, bez nepotrebne ekstravagancije. Takav pristup afirmira zahvalnost i poštovanje prema procesu stvaranja vina, tradiciji, prirodi i ljudima. Skromnost se u svijetu vina očituje i kroz spremnost na učenje, propitivanje vlastitih znanja i stavova, traženje savjeta, prihvaćanje kritike i dijeljenje iskustava. Uspješni vinari i iskreni ljubitelji vina često ističu upravo te osobine kao ključne za napredak i osobni rast unutar vinske zajednice.
Zato je poželjno da se vinska edukacija usmjeri na vrijednosti: radionice i škole vina koje eksplicitno naglašavaju umjerenost, smanjuju isključivost osobnih preferencija, uvažavaju različite stilove i regije te promoviraju osobni doživljaj i znatiželju prije demonstriranja znanja pred drugima. Poželjno je da vinski tečajevi nude ne samo tehničko znanje, nego i kulturološki okvir degustacije i razgovora. U suvremenom kontekstu poseban naglasak treba staviti na inkluzivnost i pristupačnost – razbijanje elitizma i stvaranje prostora u kojem je znanje alat za dublje razumijevanje, a ne za isticanje. Digitalno okruženje postaje snažna poluga: promocija vinske kulture putem društvenih mreža, blogova i podcasta koji potiču pitanja, razmjenu mišljenja i osobnih iskustava. Cilj je izbjeći zatvorenost i pompoznost te dati prostor raznolikosti pristupa i ukusa, pričama stvarnih ljudi i podizanju svijesti o umjerenosti i skromnosti.
Činjenica da je vino alkoholno piće, danas kao da otežava njegovu afirmaciju, ali simbioza ljudske vrste i vinove loze nadrasta te dvojbe. Mnogim je vrstama, ne samo ljudskoj, svojstveno uživanje u fermentiranom voću pa sudjelovanje u degustacijama ostaje inherentno privlačno. Nema bolje škole umjerenosti od zahtjevnog niza različitih vina: degustacije postaju ubrzana škola koncentracije; tko to ne prihvati, propušta priliku da u vinu istinski uživa.
Umjesto promicanja luksuza i statusnih simbola, poželjno je da marketing vina potiče priče o terroiru, ljudima i obiteljskim tradicijama, o održivosti i sprezi kulture i tla. Suvremene etikete i brendiranje sve više naglašavaju ekološke karakteristike, “male priče” i unikatnost, a manje luksuz i ekskluzivnost – što je još krajem prošlog stoljeća zagovarao pokret Slow Food. Revolucija “craft” piva dodatno je potaknula tu transformaciju vinske kulture. U konačnici, prijenos skromnosti na modernog vinskog potrošača zahtijeva svjesno usmjeravanje edukacije i komunikacije s naglaskom na iskustvo, autentičnost i osobni rast, a ne na status i nadmetanje znanjem. Usmjerena edukacija, pričanje vinskih priča i egalitaran pristup degustacijama, uz podršku digitalnih kanala, ključni su alati za promicanje skromnosti u suvremenoj vinskoj kulturi.
Moj bi, sasvim praktičan savjet, zasnovan na vlastitom iskustvu bio da je u vinskoj edukaciji najvažniji element znanja tlo regije na kojem je grožđe raslo i da jedan odlazak u vinograde regije koju želimo bolje upoznati ne može baš nikako biti nadomješten poznavanjem etiketa i probanjem vina bez i jednog pogleda na trsove čiji su plodovi izvor našeg užitka. Taj će užitak biti još veći ako ga prati znanje i zato se valja dodatno potrudit.
