Umiju li se rock glazbenici ozbiljno baviti književnim radom a da pritom ne dožive podsmijeh književne kritike i zahtjevnije čitalačke publike? Zovete li se Bob Dylan, Leonard Cohen, Nick Cave ili, primjerice, Patti Smith, odgovor je odavno pozitivan, no što je s ostalima?

Primjerice, što je s Ryom Cooderom ili Steveom Earleom, glazbenicima koji se, za razliku od Cohena i Dylana, nisu proslavili kao elokventni kantautori snažne poetske vizije, nego reputaciju većinom grade na instrumentalističkoj domišljatosti, autorskoj karizmi ili pak rušenju međužanrovskih barijera? Obojica su upravo objavili vlastita, u nas prevedena književna djela (u izdanju koprivničkog Šarenog dućana), pa svatko može provjeriti barataju li ova dvojica veterana kakvim drugim umjetničkim aparatima osim glazbeničkih.

Primjerice, Cooder je prije svega ostavljao dojam znatiželjnog glazbenika-istraživača, a tek onda rock kantautora u uobičajenom smislu toga pojma, no njegove “Priče iz Los Angelesa” odaju dar za koji nitko nije mogao pretpostavljati da postoji. Osam priča uvrštenih u ovu knjigu, napisanih iz čistog užitka i izraslih iz specifičnog ugođaja tog opakog, ali očaravajućeg grada, mogu se iščitavati i kao literarna ekstenzija recentne konceptualne glazbeničke faze. Cooder u svojoj knjizi traga za nekim romantičnim LA-om, mjestom kakvo više ne postoji. Cooderovi likovi komuniciraju izravno, jezikom ceste, a (kako je netko primijetio) “kreću se ponajviše kako bi ostali korak ispred metka, ili policije”.

I što je jednako važno, ove priče katkada nastanjuju i pravi glazbenici s kojima se autor, a posredno i njegova čitalačka publika, najlakše može poistovjetiti. Jazz titan Charlie Parker, primjerice. Ili pak onaj koji se ovako predstavlja: “Zovem se John Lee Hooker. Trenutačno imam najprodavaniju ploču u Detroitu. U vašem sam gradu stranac. A samo zato š’o sam stranac, svi me žele vozati. Treba mi ne’ko kome ću ispričati svoje nedaće.”
Autobiografske aluzije Earlea

I njegov kolega Steve Earle (1955.) latio se pera iako će se teksaški buntovnik s razlogom pokazati još ambicioznijim u svojim literarnim namjerama: “S ovog svijeta neću nikad otić živ” uzbudljiv je roman s autobiografskim aluzijama. Naslov je izvučen iz posljednjeg Earleova studijskog rada, ali i istoimene skladbe legendarnog Hanka Williamsa. Štoviše, prikaza koja opsjeda glavnog junaka – morfijskog ovisnika, Doca – Hankov je duh.

Suvišno je napomenuti kako su Earle i Cooder svoja glazbena iskustva ugradili na stranice ovih knjiga, obraćajući se jednako neutralnim i “nepoznatim” čitateljima kao i publici odrasloj na njihovoj glazbi.