Slovencima se loše piše sudeći po hrvatskoj medijskoj slici o uvođenju eura kao službene valute u susjednoj zemlji. Prvi slovenski dan života s eurom popraćen je naslovima o poskupljenju bureka, parkinga, kave, cigareta i drugih još neidentificiranih potrepština o kojima egzistencija Slovenaca navodno visi kao o koncu. Dok su mediji isticanjem poskupljenja pojedinih roba i usluga prosuli ponešto “dobrosusjedskog” jala zbog ulaska Slovenije u eurozonu kao prve među novim članicama Unije i bivšim socijalističkim zemljama, ovdašnji političari i drugi kojih se dolazak eurozone na hrvatske zapadne granice tiče zbog posla koji rade, zanijemili su kao ribe. Šutnjom su izbjegnute pohvale slovenskom uspjehu, ali i govor o tome zašto je Hrvatska toliko za njom zaostala, odnosno o tome što velike i male političke vođe koje su dobrano zakoračile u predizbornu kampanju biračima konkretno nude kako bi Hrvatska u eurointegracijskim procesima makar prestala zaostajati ne samo za Slovenijom, već sada i za Bugarskom i Rumunjskom.Suprotno šutnji hrvatskih elita koje gotovo u istom sastavu već godinama kormirale tranzicijom Hrvatske, guverner češke središnje banke Zdenek Tuma, primjerice, osjetio se prozvanim da Česima pojasni da Slovenija prednjači i pred Češkom zato što je imala bolje početne uvjete, odnosno razvijeniju privredu i tržišne uvjete poslovanja još u komunističkoj Jugoslaviji. Usto, Slovenci su postigli i nacionalni konsenzus o što bržem prelasku na euro kao valutu. Za razliku od Slovenije, Češka je već odustala od svojih ranijih planova o uvođenju eura do 2009. ili 2010. godine. Po mišljenju guvernera ČNB-a za to odustajanje su ponajprije krive češke vlade koje nisu iskoristile visoki gospodarski rast za reforme javnih financija, pa visoki proračunski deficit ulazak Češke u eurozonu seli u drugo desetljeće ovoga milenija.

Populizam, a ne analize
I dok u Češkoj i na drugim stranama praćenje i analiziranje procesa i događaja poput pristupanja Slovenije eurozoni služi i za seciranje vlastitih nutrina radi uklanjanja slabosti i preuzimanja uspješne prakse drugih, kod nas političke elite i mimo predizbornih godina galopiraju na krilima populizma i uglavnom lažu i sebe i druge. I premda je u krugu parlamentarnih stranaka postignut kakav-takav konsenzus o pregovorima i pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, u zbilji se on uglavnom iskazuje na načelnoj razini – nema nam druge nego moramo u Uniju. Složno se dodaje i kako smo odavno dio Europe i da u članstvo Unije moramo kako bismo pobjegli od Balkana, pa čak i sada kad su dvije trećine Balkanaca stanovnici Europske unije i u njoj čekaju da im se pridružimo bježeći navodno od njih, ili barem od one trećine koja zajedno s nama iščekuje status eurograđana. Konsenzus nestane već kad se krene u razgovor o tome kako i po kojoj se cijeni Hrvatska treba priključiti Uniji. Započne utrkivanje u podilaženju pojedinim skupinama birača, ali i različitim euroinstitucijama i njihovim moćnicima.
Jedni od Europe i u aktualnoj kampanji štite seljake i ribare, drugi umirovljenike, pisce i akademike, treći radnike i trgovce, četvrti more, planine i zrak, peti nekretnine, poljoprivredno zemljište i šume… S druge se strane javljaju oni koji tvrde kako su dobri s ovim ili onim iz Europe i kako će uz njihovu pomoć osigurati lakši prolaz Hrvatskoj. Zbog te kakofonije u kojoj Europska unija više sliči kugi od koje se treba na sve načine štititi, nego zajednici država dobroćudnoj i dobrohotnoj prema svojim članicama i njihovim građanima, malo koga bi trebalo čuditi što pada podrška hrvatskom pristupanju Uniji. I dok češki guverner središnje banke, primjerice, krivce za odgađanje planova o pristupanju eurozoni pronalazi u češkom nasljeđu i češkim vladama, pripadnici ovdašnjih elita osim što se predizborno međusobno optužuju, stalno jadikuju i zbog toga što je Hrvatska neshvaćena i nevoljena, pa tavori u predvorju Unije, iako je bolja i razvijenija od mnogih koji su već prošli kroz njezina ulazna vrata.

Umorna Hrvatska
Pritom parlamentarnim političkim strankama koje su najodgovornije za proces pristupanja Uniji ne pada napamet da zatraže i polože račune o pozitivnim i negativnim efektima dosad (ne)urađenog posla. U Srbiji je, primjerice, upravo objavljeno da je zbog prekida pregovora o stabilizaciji i pridruživanju zbog nesuradnje s Haškim sudom u prošloj godini izgubljeno 340 milijuna eura iz europskih pretpristupnih fondova. Svaki krivi potez u procesu pristupanja Uniji, dakle, ima svoju cijenu. Jednako je i s ispravnim potezima: Bugarska je ispunjavala preuzete obveze i u prošloj godini iskoristila 500 milijuna eura iz istih tih fondova. U ovoj joj godini sada kao članici Unije osigurano 1,3 milijarde eura za razvoj, prilagodbe i stizanje razvijenijih zemalja-članica. Bugarska i Rumunjska su dvanaest godina svladavale školu prilagođavanja eurostandardima i jedva su dobile prolaznu ocjenu, ali su ipak prošle dalje. Hrvatska se već nakon tri godine umorila: političke elite od zagovaranja konkretnih proeuropskih reformi bježe kao vrag od tamjana, pogotovo u izbornoj godini, a među građanima je sve više euroskeptika i mrzovolje prema zahtjevima i pravilima koji stižu iz Unije kao uvjeti za pristupanje u njezino članstvo. A još ne tako davno je predizborno igranje na proeuropske karte bilo dobitna izborna kombinacija.