Počelo je s piramidalnim lancima sreće i financijskim inženjeringom. Potom su aktualni bili multilevel marketinzi, kao i igre na sreću koje su novinama omogućile milijunsku tiražu. Nastavilo se s kladionicama, da bi vrhunac bio upis dionica. Različiti oblici masovne potrage za zlatnim teletom zagubljenim u tranzicijskom mraku traže nove žrtve. Svi se uključuju u potragu za blagom, nema onoga tko ne bi kruha bez motike ili preko pogače, svejedno. Tako bi mogao izgledati uvod u “fenomenološki” tekst nekog katastrofičara o navali na poslovnice Fine, Hrvatske poštanske banke i Erste banke kojoj smo svjedočili posljednjih dana. Redovi, beskrajni redovi ljudi koji su znali podsjetiti na redove za crni kruh početkom devedesetih. I zaista, ovako na prvi pogled i nema neke velike razlike u strukturi čekača. Nekako se čini da opet prednjače umirovljenici, ima mnogo onih u najboljim godinama, ali i vrlo malo onih koji se po stereotipima zasnovanima na holivudskim filmovima uklapaju u sliku mladih i beskrupuloznih investitora koji, ako to profit zahtijeva, jedu i malu djecu. Rijetki su tu oni burzovni maheri kakve možemo vidjeti u televizijskoj seriji tako omiljenoj među hrvatskom podvrstom yuppieja. Nema ih tamo mnogo koji znaju što je burza. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati oni koji mogu izračunati kolika je stvarna vrijednost dionica za koje će dati sve ono što su godinama štedjeli. Ili još gore, uzeli ne baš jeftine kredite i do grla se zadužili. Tko bi znao, primjerice, da je jednoj Podravci trebalo punih deset godina da nadmaši cijenu dionice koju je imala daleke 1996. godine. Isto tako Istraturistu, da o nekim gorim primjerima i ne govorimo u ovom svetom trenutku.

Strah u očima
Ipak i unatoč tome, stotine tisuća državljana Hrvatske stalo je u red. Nije teško odgovoriti zašto. Svaki od njih ima jednu jedinu želju, a to je što više, a po mogućnosti i brže, zaraditi novac. Ako ih pitate je li ih strah, većina će reći da jest. Pritom ćete im u očima vidjeti onaj poseban strah, strah od nepoznatog, strah zbog kojeg drhti vitez dok pred spiljom čeka zmaja da iziđe na dvoboj. Ali, baš poput junaka u oklopu, ne žele odustati nego čak i nagovaraju susjede, prijatelje, rodbinu da i oni uđu u dioničko kolo. Jer zarada je, kažu, sigurna. Telekomunikacije stoje sasvim dobro, a ne treba zanemariti niti činjenicu da će uskoro izbori pa cijela priča ima i onu političku potku s kojom se građani na ovim prostorima mnogo lakše snalaze negoli s dionicama, burzama i uopće financijama. Socijalna psihologinja Mirjana Krizmanić koja – za razliku od potpisanog autora – nije stala u red budućih dioničara, objašnjava da je do ovakve jagme došlo – nesretnim spletom okolnosti. “Postoji nekoliko kategorija ljudi koji su iz različitih motiva odlučili kupiti dionice na javnoj ponudi. Prve koje bih spomenula su oni siromašni koji žele nekako zaraditi, a ne znaju točno kako. Drugi su umirovljenici koji dionice kupuju novcem što su ga povratom dobili od države koja im ga je prethodno uzela. Oni također ne znaju dovoljno o dionicama i burzi pa strahuju da će financijski propasti. Međutim, nakon što su vidjeli da su oni koji su kupili dionice Ine veoma dobro prošli, nadaju se da će i s T-HT-om biti tako, da će uspjeti oploditi novac i ostaviti ga svojoj djeci i unucima. Dalje, imamo one s viškom novca koje ne bi toliko pogodilo da dio izgube, ali im to svakako nije namjera. Četvrta, i ona najgora kategorija, jesu profiteri. Ima ih veoma mnogo i već sada ciljaju na buduće žrtve. Podsjećaju na već poznate torbare u onom najgorem smislu riječi. Njihova je namjera da poput morskih pasa iskoriste silno neznanje drugih koji ulaze u dioničarstvo i koji bi vrlo lako mogli sami sebe prevariti.”

Faktor imitacije
Prema njenim riječima, razloge velikog zanimanja građana valja potražiti i u silnoj medijskoj kampanji posljednjih dana. “Lako se može steći dojam da država nešto poklanja građanima. Tek tu i tamo moglo se čuti neko stidljivo upozorenje da je dioničarstvo ipak rizik, a ne igra na sigurno”, kaže Mirjana Krizmanić. Osim toga, važnu ulogu ima i faktor imitacije budući da su ljudi skloni imitirati druge po modelu: valjda znaju što čine. “Dovoljno je sjetiti se koliko je građana naivno ušlo u priču o lancima sreće ili koliko još vjeruje onim lecima poljepljenima po drveću na kojima se nude lagani krediti. Međutim, tu bi u priču morala ući država čija je uloga da štiti građane. Čini mi se da se kod nas na to zaboravilo jer je rijetko kada država ispunjavala svoju ulogu.”

Kolo sreće
Bit će sve dobro i neće biti razloga za brigu ako cijena dionice skoči. “Bio bih zadovoljan sa 30 posto. Ne bih tražio više”, skromno se ovih dana može čuti iz beskrajnih redova. Nitko više ni ne spominje onu dodatnu dionicu koju država ustupa onima koji izdrže godinu dana bez prodaje paketa, a koja je kod Ine igrala bitnu ulogu. Deviza “Take money and run” prevladava među našim majstorima đapaneze koji su preko noći postali yuppieji. Drukčiji ishod ne smije se niti spomenuti. Svaki spomen da burza ponekad nije ništa drugo nego kolo sreće, izjednačava se s bogohuljenjem, a s tim nema šale. Dakle, stvar je ziher. Samo treba malo pričekati i novčanik će se napuniti. A još nas čekaju Atlantic trade, HEP, Croatia osiguranje… Bit će novca! Još tri, četiri IPO-a i postat ću bogataš!

Bogat – proklet

Novac je vrag. Ne valja kad ga je premalo, a opet nije dobro ni kad ga je previše. Posebno kad dođe preko noći. Primjerice, stanoviti umirovljenik Jack Whittaker dobio je na lotu 315 milijuna dolara. Kad je pomislio da će konačno riješiti sve svoje probleme i bez brige proživjeti što mu je ostalo, život mu se pretvorio u pakao i alkoholne delirije. Žena ga je napustila, umrla mu je unuka, a prijatelje je zanimao samo njegov novac. Drugi pak umirovljenik u Njemačkoj odbio je uzeti tri milijuna eura jer mu, kako je rekao, taj novac ne treba. “Imam dovoljno, a lutriju igram zato što je uvijek igrala moja pokojna žena”, poručio je medijima.