Ima jedna stara narodna koja kao da je smišljena za hrvatski turizam – “stisnut’ i prdnut’”. Znate, kad radite zahericu s jeftinom čokoladom za kuhanje i praškom za šlag umjesto one uvozne i pravog slatkog vrhnja. Može nekako proći, ali zahtjevnije nepce i te kako će prepoznati razliku. Na žalost, hrvatska turistička ponuda često izostavi čak i čokoladu ostavljajući svoje goste više ili manje prevarenima. Iako u odnosu na prošla desetljeća pomaci na bolje postoje, neke crne rupe nikako da se zakrpaju, nekim ljudima osmijeh naprosto ne ide na lice, ćevapi još vladaju jadranskim restoranima. Pokušali smo dočarati kako to izgleda u očima prosječnog gosta koji je godišnji odlučio provesti na Mediteranu kakav je nekad bio.

1. Smještaj – Rupe na krovu, apartman u garaži
Iako su žohari valjda najgore što vas može dočekati u apartmanu ili sobi u kojoj ćete živjeti tih tjedan dva, i bez gamadi smještaj u hrvatskim turističkim objektima pun je “crnih rupa”. Nevjerojatno je što se u Hrvatskoj danas iznajmljuje pod tri, nekad i četiri zvjezdice. Privatni smještaj pritom je najslabija karika, a najam smještaja prava je lutrija. Da vidimo što možete dobiti. U jednom vas apartmanu može čekati prastari kvrgavi krevet u kojem definitivno nema spavanja, u drugom kuhinja u kojoj je jedna od dvije žličice za kavu polomljena pa zaljepljena selotejpom pa tuš-kabina u koju se može ugurati samo malo dijete, apartman u preuređenoj garaži čija “terasa” doslovno leži na prometnoj cesti, rupa na krovu kroz koju prokišnjava … Malo je soba i apartmana koje se pri useljenju ne moraju čistiti, na što će vam otići barem jedan dan godišnjeg, a nevjerojatno je kako su na našoj obali popularni tapisoni koje bog ne bi očistio od pijeska i posušio od vlage. Neki ugledni kampovi ne libe se gostima prije dolaska prijetiti da će im naplatiti čišćenje ako unajmljenu kućicu ne počiste prije odlaska. Iako u prospektu ili oglasu piše da se posteljina mijenja jednom tjedno, često se uopće ne mijenja. Podatak “televizor sa satelitskom antenom” ponekad znači da ne možete gledati zemaljske programe. Zanimljivo je da i najveće rupe imaju famozni aparat za kavu (koji ne radi), što valjda služi za to da začepi usta gostu koji prigovara. Kad smo već kod toga, samo se usudite prigovoriti! Ako niste zadovoljni, otiđite negdje drugdje!

2. Ljubaznost – “Što ste došli? Sad moramo raditi.”
Ako ste se ikad sprijateljili s nekim tko živi u turističkom mjestu u Hrvatskoj, onda znate da je turist pogrdan naziv. To su oni kreteni koji se kupaju na gradskoj plaži, vuku svoju dječurliju i prave buku. I zbog njih moramo raditi, pa dobro, donose nam zaradu. Iako je ta “ljubav” prema turistima i danas i te kako živa, razvojem turizma turistički djelatnici uče se suzdržavati od tih osjećaja. E sad, dok nekima dobro ide, drugi jednostavno ne mogu pa ne mogu. Blagajnica u prodavaonici može biti ljubezna prema četiri kupca, ali će zato peti Švabo nadrapati ako iz novčanika izvuče dvjesto kuna a ona nema sitnog. Ili će se barem malo pogledavati s kolegicom uzdignutih obrva. Vjerojatno nije neki izazov voziti turistički vlakić četiri mjeseca po istoj ruti, no zar vozač zaista mora biti namrgođen i s čikom u ustima dok voza klince, ne baš badava? Da se razumijemo, nisu to loši ljudi (osim što, primjerice, ne žele da im dolaze Zagrepčani jer su oni “najgori gosti”), ako ste po prirodi simpatični i osvojite ih, dat će vam najbolje voće i besplatnu vožnju za malog. Ali, zar i na godišnjem moramo taktizirati kao s poslovnim partnerima, zar naš novac nije dovoljan?

3. Gastronomija – Prženi krumpirići s prženim krumpirićima
Ćevapima s lukom ništa ne fali i kad vam dođe da ih pojedete nema im zamjene. No rijetko tko jede ih baš svaki dan, kao ni pržene krumpiriće, pogotovo ne u zemlji ili regiji koja za sebe voli kazati da njeguje mediteransku kuhinju. Gastronomija je nakon smještaja sigurno najkorištenija riječ u turističkim katalozima, spominju se izrazi poput raznovrsne prehrane, specijaliteta s morskim plodovima, užitka… Zazubice koje vam narastu od takvih najava nestaju čim sjednete u dobar broj restorana na Jadranu i pogledate meni. Restorani na obali kao da su iskopirali jedan jelovnik – miješano meso, pomfrit (i ostale verzije naziva za pržene krumpiriće), tortelini s gorgonzolom, govedska juha, bijela riba iz mora ili iz uzgoja. Točka. Gdje je nestala domaća hrana kojom se volimo hvaliti, gdje su šalša od pomidora, blitva na lešo, svježe sezonsko povrće na žaru, riblja juha, brudet s palentom, salata od hobotnice, muzgavaca, gdje su frigane srdele, slani inćuni, rožata, pita od jabuka…? Gdje je maslinovo ulje i zašto nitko ne pere bočice sa začinima za salatu? Zar je to rezervirano samo za “ekskluzivne”, dakle nevjerojatno skupe restorane? Kad se u nedostatku konkurencije ipak odlučite naručiti ono što je ponuđeno, slijede nova razočaranja. Svaka prosječna domaćica radnim danom poslije posla u stanju je napraviti pristojniji obrok od onog koji se može pojesti u nekim jadranskim restoranima. Zašto uzgojeni brancin u mojoj kuhinji miriši i prija, a u navodno dobroj konobi nema okusa iako je 150 kuna? Zašto nema okusa ni bijela riba za 250 kuna i zašto na nju nije zalutao ružmarin koji raste nadomak konobe? Zašto, pobogu, nitko ne pere zelenu salatu? Treba se vrlo ozbiljno pitati što o sebi misle vlasnici restorana ili šefovi kuhinje, odnosno vole li uopće svoj posao? Zar je potražnja zaista takva ili je riječ o opasnom ponižavanju gostiju? Odgovor na vječno pitanje u Hrvatskoj “kako povećati izvanpansionsku potrošnju” definitivno nije u spuštanju cijena, već u podizanju kvalitete ponude koja će barem približno stati uz bok cijeni. Ali to je očito vrlo teško kad je hrana u pitanju.

4. Ponuda – Plastične šlape i lutkice s genitalijama
Valjda zato što godinama plačemo da nemamo suvenira, zahvaljujući zanimljivim idejama kreativaca u malim suvenirnicama zna se naći zaista dojmljivih primjeraka koje bismo za uspomenu odnijeli kući. Međutim, iako su đinđe šarene i zanimljive maloj djeci, a priče o kičastim štandovima već otrcane, bilo bi tako lijepo da uz slatku glazbenu kutijicu s prikladnim motivom nisu i plastične šlape za more, gumeni privjesci za ključeve u obliku genitalija i kineska sitna plastika u svim oblicima. Nekima se i to sviđa, neka im, ali što je s gostima koji traže nešto drugo? Kad je zabava u pitanju, valja reći da se na Jadranu najbolje zabavljaju (nezahtjevni) penzioneri i mala djeca kojoj ne treba mnogo za zabavu. Hrđavo-modri tobogan i napuhani trampolin u moru, najam skutera i banane, pedaline iz ’64, animacija na bazenu … ponuda zabave na Jadranu mogla bi se slobodno nazvati i put vremeplovom jer je, uz časne izuzetke, zapela u prošlom stoljeću. Samo ponegdje na svoje mogu doći adrenalin frikovi kojima su na raspolaganju opasniji sportovi poput skijanja na vodi ili leta padobranom. Brodski izleti redovito su preskupi, nesadržajni i svedu se na brojanje valova, buljenje kroz prozirno dno broda i opasne opekline od sunca. Najzanimljiviji sadržaji zapravo se svode na izlete u unutrašnjost, u neki od nacionalnih parkova.

5. Kakvog gosta hoćemo? – Bogate, ali ne zahtjevne, mnogo, ali ne previše
Najsretniji bismo bili kad bi u Hrvatsku dolazili bogataši koji mnogo troše, što na smještaj što izvan pansiona, i zato smo im počeli graditi luksuzne hotele. Ali istodobno želimo masovni turizam budući da je najvažnija aktivnost u sezoni prebrojavanje gostiju i usporedba s predratnim godinama. Dakle, najbolje bi bilo da nam dođe mnoštvo bogataša. Međutim, istodobno za njih nemamo ni krevete, ni restorane, ni opremljene plaže, ni sve one druge sadržaje u kojima se bogataši mogu riješiti svog tog silnog novca. Dakako, osim noćnih klubova koji redovito završavaju u crnoj kronici jer su bocu vina i ples u krilu naplatili mimo zdravog razuma, a kamoli cjenika. I kad bismo imali sve to, bogataša jednostavno nema onoliko koliko bismo mi željeli. Preostaje nam viša srednja klasa, zaposleni ili potkovani umirovljenici koji si mogu priuštiti dobru večeru i izlet brodom, djeci sladoled i igraonicu, smještaj s četiri zvjezdice (jer treća često ne zadovoljava ni osnovne uvjete pristojnosti). No treba znati da su i jedni i drugi zahjevni i da će im Grčka i Tunis za iste novce dati ono što još nema kod nas.

6. Požari – Vatra kao uspomena s ljetovanja
Tješimo se da su prirodne sile izvan naše moći, osim kad gradonačelnica Dubrovnika sjedi na rukama i moli se Bogu da vatra ne dođe nadomak Grada. Kad dođe, onda je panika. Ove godine Hrvatskom je haralo više od pet tisuća požara, mnogi turisti bježali su iz kampova i turističkih mjesta, četiri su kanadera gasila hrvatsku obalu, ali i Grčku. Nije baš neka uspomena s ljetovanja. Možda se mogu spriječiti, ali sigurno se mogu liječiti.

nije znanstvena fantastika

Kuća koja sama zna što trebate: U Zagrebu otvoren centar za pametni dom

Strateško partnerstvo

Hyundai ulazi u Ligu prvaka na pet sezona i otvara novo poglavlje svoje europske priče