Moj sinko, ne valja se “zamirit Iliji, Ilija vedri i oblači” – znala je često ponoviti moja baka Iva, a osobito u vrijeme ljetnih žega, pred blagdan svetoga Ilije kada bi se tkogod bahatio i ogriješio o kakav Božji zakon koji je za naše stare bio svet i neosporivo štovan. Tako su me nekako i odgajali da prema svetome Iliji gajim neko posebno poštovanje koje se sačuvalo do danas. Štovanje svetoga Ilije u slavenskim je zemljama dosta rašireno, a zamijenilo je štovanje slavenskoga Peruna, boga gromova i munja.
Ipak, sveti Ilija, starozavjetni je prorok, rodom iz Tišbe (Jordana) koji je puno vremena provodio na brdu Karmel u samoći i molitvi.
Najnedostupnija misa u Hrvata
S obzirom na to da Iliju nazivaju “Gromovnikom”, nije ni čudo da je kapelica u njegovu čast izgrađena na najljepšem dijelu biokovskog hrpta, na 1642 metara visine, s kojih se pogled i duša rasprostiru do najdaljih jadranskih otoka, a sa sjeverne strane preko Zagore sve do planinskih masiva Bosne i Hercegovine.
S koje god strane mu pristupali, uspon na Sv. Iliju dug je i prilično zahtjevan, osobito tijekom ljetnoga vremena kada HPD Sv. Jure iz Zagvozda tradicionalno organizira hodočašće pred blagdan sveca. Jedno je to od tri ljetna, biokovska hodočašća u organizaciji Društva, svetome Iliji, Juri i Roku, a sva tri se odvijaju tijekom srpnja i kolovoza. Na svakom od spomenutih vrhova don Dražen Balić drži svetu misu, a za misu na Iliji kruže priče da je najnedostupnija misa u Hrvata. Kako ne bi i bila kada je do vrha potrebno krenuti prije prvih zraka sunca, najbolje oko 4.30 ujutro i savladati više od 1200 metara visinske razlike; niti malo bezazlen uspon s obzirom na velike ljetne vrućine, a ipak svake godine ljudi s mora i iz Zagore uspinju se i hodočaste na ovaj najljepši biokovski (i ne samo biokovski) vrh.
Vertikalan izazov
Vrh sveti Ilija nalazi se sjeverozapadno od središnjega dijela Biokova iznad Rastovca (Općina Zagvozd), a na vrhu je crkvica/kapelica koju su žu pljani Zagvozda obnovili 2000. godine, na starim temeljima, od biokovskog kamena uz minimalno korištenje betona. U crkvici, na zidu, stoji mali reljef koji prikazuje svetca s konjem i kolima (prema Svetome pismu Ilija je u ognjenim kolima, koja su vukli ognjeni konji, uzašao na nebo). Do vrha se može doći iz više pravaca, s južne strane iz Basta, s Lokve preko Čulice i Radića stanova, sa sjeverne strane iz Dedića preko Dobroga dola, Rastovca, ili neke druge, podjednako zahtjevne rute.
Do Ilije sam se uspinjala nekoliko puta, a od svih ruta meni je najdraža ona grebenska od Šćirovca (Miletnjak) 1619 metara. Nemalo puta smo se okupili te iz Zadra krenuli u pohode Biokovu, početna točka nam je uglavnom Planinarska kuća Bukovac (1030 metara) do koje krenemo od Zabrda preko Svetoga Nikole pa po siparu i uzbrdo sve do male šumovite udoline gdje se nalazi kuća. Jedna kolegica planinarka jednom je putem uzdahnula: “Pa, ovo je sve uzbrdo, nije kao Velebit!” Imala je pravo, treba trenirati po velebitskim rutama pa se onda uputiti na Biokovo koje je puno strmije, surovije, ima jako puno vrtača i manje mjesta s pitkom vodom nego Velebit.
Bukovac je odlična baza za istraživanje ovoga dijela Biokova, iako treba imati solidnu kondiciju za iznijeti veliki ruksak za višednevni boravak u planini. Brigu oko kuće vodi PD Pozjata iz Brela, a kuća je uredna, dobro opskrbljena i ima mjesta za deset osoba. Staza od kuće dobro je markirana prema Šćirovcu i dalje prema svetome Iliji, a na jednom dijelu se račva prema špilji Pozjata i Kalama.
Korak po korak po grebenu
Na Kalama (1480 metara) se nalazi planinarsko sklonište koje nam je također prilikom uspona bilo divno prenoćište. Prošle godine, u studenom na Kale je helikopterom spušteno novo sklonište jer je prethodno uništeno i propalo usred vremenskih uvjeta. Do Kala se treba lijepo nahodati, ali se isplati svaka kap znoja da bi mogao odspavati i uživati u miru Biokova, i svaki put kad je uspon težak, a zna biti, samo se treba sjetiti mira, ljepote i tišine koje takva mjesta poklone čovjeku.
Mi smo ranom zorom krenuli prema Iliji, oko 6.15 bili smo na Šćirovcu, a nešto iza 8.00 sati kuhali prvu kavu ispred kapelice svetoga Ilije. Biokovski greben od Šćirovca do Ilije nagradi ti svaki korak, to je “najtanji” dio Biokova i pogled, kao i sveukupan dojam nije lako pretočiti u riječi. Kolege planinari s puno više staža i planinarskog iskustva koji su obilazili mnoge europske planine za biokovski greben kažu da je među najljepšim rutama što su prošli. Nekoliko puta smo se uspinjali i sa sjeverne strane, iz Dedića, svaka ruta ima svoju ljepotu, svaki kamen na Biokovu svoju priču.
Kako ‘Bijakova’ kaže
Ne možeš pri usponu ne zastati pa se vratiti mislima u ne tako daleku prošlost dok se u biokovskim vrtačama i dolcima obrađivala zemlja i usponi su tadašnjem stanovništvu bili svakodnevica. Prije trinaest godina započela je vrijedna akcija “Sadimo tisuću iznad tisuću” koju je pokrenuo Park prirode Biokovo, prilikom koje se zainteresiranim poljodjelcima podijeli krumpir za sadnju na Biokovu. Neki vrtovi nalaze i na visini od 1400 metara i poseban je osjećaj kad u okružju kamena ugledaš kakvu zazelenjelu vrtaču – prave su to biokovske oaze.
Svaka je planina oaza na svoj način, a Biokovo je planina srca, pomalo divlja i neukrotiva, s korijenjem uronjenim u Jadransko more i čelom koje dotiče munje i oblake. U mojem selu zovu je “Bijakova”, uvijek je ona za stari narod Zagore bila ženskoga roda i, nesumnjivo, najbolji meteorolog. Točno su znali kakvo će biti vrijeme – jer “Bijakova” tako kaže. Kamo god se uputili na Biokovo, treba se dobro pripremiti, kontaktirati planinarska društva u okolici, pratiti stazu i markacije.
Biokovo je veličanstvena planina koja s mora, iz nizine jako privlači, ali ne prašta nepoštovanje.
