EN DE

Fotografskim objektivom protiv ratnog užasa

Autor: Barbara Matejčić
15. siječanj 2009. u 22:00
Podijeli članak —

Dojmljiva zbirka glasovitih i manje poznatih antiratnih fotografija iz hrvatske povijesti

Kada bi se pitalo vlade, ratne bi fotografije, poput većine ratne poezije, služile za jačanje podrške za vojničke žrtve, piše Susan Sontag u odličnoj knjizi eseja “Prozori tuđeg stradanja”, koja se bavi medijski posredovanim ratovima i prirodnim katastrofama.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Knjiga “Hrvatska antiratna fotografija” stoji na suprotnoj strani onog kako službene vlasti vide ulogu ratnih fotoreportera i ne bi se našla nijedna vlada od onih koje su se na hrvatskom području izmijenile u proteklom stoljeću koja bi tu knjigu, zapravo zbirku fotografija, mogla upregnuti u veličanje svojih vojnih pothvata. Otuda i oznaka “antiratna” u njezinu naslovu. Iako je riječi isključivo o fotografijama nastalima za vrijeme rata – Prvome i Drugome svjetskom te Domovinskome ratu – njome se upućuje na to da je u njihovu podtekstu antiratna poruka. Istrgnute iz njihova prvotnoga konteksta, najčešće novinskoga, fotografije koje se redaju na tim stranicama argumentima nesreće, tuge i stradavanja podcrtavaju sablazan i ludilo rata umjesto da, kao što je u ratu fotografijama obično cilj, bodre vlastite vojne snage, demoniziraju protivničke i pokušavaju mobilizirati širu javnost. Tu su ljudi neosporne žrtve, neovisno na čijoj su strani. Autorice su napravile hvalevrijedan posao i izvukle iz arhiva, muzeja i privatnih albuma fotografije dvadesetak autora, među kojima su neke i prvi put objavljene. Tu se mogu naći fotografije rovova i obdukcija iz 1915. godine, pogubljenja Rade Končara 1942., partizanskog strijeljanja njemačkih vojnika 1944. u Kninu, ulaska nacista u Zagreb 1941., ulazak partizana 1945.… Za naslovnicu je odabrana fotografija “A kuda sada?” Elvire Kohn, na kojoj je izbjeglica s djecom iz 1944. godine. Svaki je autor, a nisu svi bili profesionalni fotografi, neki su na ratišta došli kao vojnici, osim fotografijama popraćen i tekstom kojim se njegov rad smješta u biografski i poetički kontekst. Njihove ih, često iznimno zanimljive biografije, koje su nerijetko i završavale na bojištima, pokazuju kao dvostruke svjedoke rata – metodom vlastite kože i okom kamere.

Kada bi se pitalo vlade, ratne bi fotografije, poput većine ratne poezije, služile za jačanje podrške za vojničke žrtve, piše Susan Sontag u odličnoj knjizi eseja “Prozori tuđeg stradanja”, koja se bavi medijski posredovanim ratovima i prirodnim katastrofama.

Knjiga “Hrvatska antiratna fotografija” stoji na suprotnoj strani onog kako službene vlasti vide ulogu ratnih fotoreportera i ne bi se našla nijedna vlada od onih koje su se na hrvatskom području izmijenile u proteklom stoljeću koja bi tu knjigu, zapravo zbirku fotografija, mogla upregnuti u veličanje svojih vojnih pothvata. Otuda i oznaka “antiratna” u njezinu naslovu. Iako je riječi isključivo o fotografijama nastalima za vrijeme rata – Prvome i Drugome svjetskom te Domovinskome ratu – njome se upućuje na to da je u njihovu podtekstu antiratna poruka. Istrgnute iz njihova prvotnoga konteksta, najčešće novinskoga, fotografije koje se redaju na tim stranicama argumentima nesreće, tuge i stradavanja podcrtavaju sablazan i ludilo rata umjesto da, kao što je u ratu fotografijama obično cilj, bodre vlastite vojne snage, demoniziraju protivničke i pokušavaju mobilizirati širu javnost. Tu su ljudi neosporne žrtve, neovisno na čijoj su strani. Autorice su napravile hvalevrijedan posao i izvukle iz arhiva, muzeja i privatnih albuma fotografije dvadesetak autora, među kojima su neke i prvi put objavljene. Tu se mogu naći fotografije rovova i obdukcija iz 1915. godine, pogubljenja Rade Končara 1942., partizanskog strijeljanja njemačkih vojnika 1944. u Kninu, ulaska nacista u Zagreb 1941., ulazak partizana 1945.… Za naslovnicu je odabrana fotografija “A kuda sada?” Elvire Kohn, na kojoj je izbjeglica s djecom iz 1944. godine. Svaki je autor, a nisu svi bili profesionalni fotografi, neki su na ratišta došli kao vojnici, osim fotografijama popraćen i tekstom kojim se njegov rad smješta u biografski i poetički kontekst. Njihove ih, često iznimno zanimljive biografije, koje su nerijetko i završavale na bojištima, pokazuju kao dvostruke svjedoke rata – metodom vlastite kože i okom kamere.

Autor: Barbara Matejčić
15. siječanj 2009. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close