Prije četrdeset godina, nekoliko mjeseci prije atentata, John F. Kennedy putovao je u tada podijeljeni Berlin i održao niz povijesnih govora. Svi se sjećaju rečenice “Ja sam Berlinac”, oduševljena masa pozdravljala je mladog predsjednika čija će zemlja jednog dana osloboditi ljude s druge strane Zida. Ali bila je tu i još jedna rečenica, izrečena prilikom njegova zadnjeg pojavljivanja u Berlinu. Izrečena je tijekom govora u Kongresnoj zgradi, daru Amerike stanovnicima Berlina. “Amerikanci su možda daleko”, rekao je Kennedy, “ali ovdje želimo danas biti. Kad ja danas odem, Sjedinjene Države će ostati”. Nije tako ispalo. Tijekom desetljeća Europa se prema Americi odnosila po principu “toplo-hladno”. Najgori odnosi još od Vijetnamskog rata nastali su nakon napada na Irak 2003. godine i onoga što je slijedilo. Donald Rumsfeld opisao je to čuvenom izjavom kako je Irak podijelio Europu na “staru” i “novu”. Milijuni prosvjednika izašli su tada na europske ulice. U Britaniji, Španjolskoj, Italiji i drugim zemljama, vlade su padale ili bile ranjavane zbog povezanosti s Georgeom W. Bushem. No, sad su se uloge promijenile. Od Iberijskog poluotoka do ruske granice, europske vlade podižu transatlantske mostove. Na opće iznenađenje, europske političke elite ponovno promiču proamerikanizam u trenutku kad je narod na ulicama jednako antiamerički raspoložen kao u vrijeme kad su koalicijske snage prelazile iračku granicu. Prkoseći javnom mnijenju i riskirajući popularnost, europski vođe pokazuju spremnost da se odreknu antiamerikanizma. Otuda i ironični trenutak prošlog tjedna: u nekadašnjoj prijestolnici antiamerikanizma, govoreći o novoj generaciji europskih vođa, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy rekao je u obraćanju svojim veleposlanicima: “Ja sam među onima koji vjeruju da je prijateljstvo Amerike i Francuske važno danas kao i u proteklih 200 godina”.

Atlantizam
Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel predvode trend Novog atlantizma. Njih dvoje ponaša se kao da kancelar Gerhard Schröder i predsjednik Jacques Chirac pripadaju nekoj drugoj eri, pri čemu Sarkozy pokušava oživjeti savez koji datira još od američkog Rata za nezavisnost, dok se Merkel, vođa najvećeg svjetskog izvoznika, zalaže za ono što njezini dužnosnici nazivaju “veće zajedničko tržište” sa SAD-om. Istovremeno, zemlje srednje i istočne Europe proživljavaju takav val proamerikanizma da Moskva, njihov stari gospodar, postaje iznimno nervozna. Čak i Španjolska pod premijerom Joséom Luisom Rodríguezom Zapaterom, čija je prva vanjskopolitička inicijativa bila povlačenje trupa iz Iraka, pokazuje interes za suradnju s Washingtonom, recimo, u borbi protiv terorizma. No, motive koji stoje iza ovog naglog kopnjenja antiamerikanizma u Europi nije teško otkriti. Na prvom je mjestu činjenica da za 500 dana odlazi predsjednik Bush, najviše napadani američki predsjednik. Na drugom mjestu je slabljenje iračkog pitanja: ne kao katastrofe, već kao bilateralnog pitanja koje je tjeralo vođe da jedni drugim skaču za vratove. Kao što je francuski vanjskopolitički ministar Bernard Kouchner rekao Newsweeku, “okrećemo stranicu i tražimo novi duh u odnosima”. Ali postoji i glad za transatlantskom ekonomskom suradnjom u trenutku kad su Kina i Indija u velikom naletu; u trenutku kad Europa strepi od al-Qa’ide; u vrijeme kad se oporavlja europski desni centar kombiniran s rastućom dominacijom pragmatizma nad ideologijom, bilo da se radi o američkom neokonzervativizmu ili staromodnom europskom socijalizmu. Ali tu je i vapaj zemalja starog sovjetskog bloka za američkom zaštitom od Vladimira Putina što je već pokrenulo priče o novom Hladnom ratu. Napokon, tu je i usvajanje stava da se najveći svjetski problemi, od Darfura do globalnog zagrijavanja, ne mogu riješiti bez suradnje s Washingtonom. I Amerika je učinila svoj dio u podizanju mostova prema Europi. Henning Riecke iz njemačkog Vijeća za međunarodne odnose primjećuje da je Busheva administracija, nakon što je iračka avantura ublažila njegov nepomirljiv stav “s nama ili protiv nas” poduzela male, ali značajne korake u vezi klimatskih promjena. Najava novih poteza nakon Busheva odlaska – možda pod demokratskim predsjednikom – naišla je na odobravanje Europe. Želja Washingtona, barem deklarativna, da zajedno s Europom radi na rješavanju pitanja poput iranskog nuklearnog potencijala ili sukoba na Bliskom istoku naišla je na odobravanje u europskim metropolama. Alex Bigham iz londonskog Centra za vanjsku politiku tvrdi da su posljedice rata u Iraku naučile SAD da “unilateralna koalicija ne djeluje” i da multilateralizam ipak može biti efikasan.

Rice u Europi
Svojedobno marginaliziran od strane neokonzervativnog Ministarstva obrane, State Department učinio je mnogo na popravljanju pokidanih transtlantskih veza u protekle dvije godine. Bliska predsjedniku Bushu, ali najmanje kritizirana zbog rata u Iraku, državna tajnica Condoleezza Rice proputovala je Europu uzduž i poprijeko, prešavši u godinu dana 128 tisuća kilometara, kako bi pridobila europske partnere za suradnju. “Ta putovanja imala su učinak”, izjavio je pomoćnik državne tajnice Daniel Fried. “Ona je jasno naglasila da demokratske države uspješnije rješavaju probleme zajednički, nego svaka zasebno. I ustvrdila da je multilateralni pristup – preko UN-a, NATO-a, američko-europske suradnje – ”stvar izbora, a ne zadnji izbor“. Jedan od tih problema jest i ponovno uskrsnula Rusija. Nedavno rusko zveckanje sabljama podjednako je izazvano novim atlantizmom, kao i približavanjem Amerike i Europe. Iako se Putin hvali obnovom ruske moći, činjenica je da je utjecaj Moskve u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza znatno opao u sedam godina koliko je on na vlasti. Europska Unija primila je baltičke države u svoje članstvo, a NATO pojačao odnose s Gruzijom, Ukrajinom i Moldavijom. Američki sponzorirana ”obojena revolucija“ srušila je proruske režime u Gruziji (Ružičasta revolucija 2003. godine) i Ukrajini (Narančasta, 2004. godine). Za novu generaciju europskih političara, Europa plus Amerika jedina je jednadžba koja ima geopolitičkog smisla. Mike Williams iz Kraljevskog instituta u Londonu kaže da države srednje i istočne Europe ”vide Ameriku kao glavnog zaštitnika od Rusije, posebno nakon Hladnog rata, i da su stariji saveznici iz Zapadne Europe previše skeptični u vezi Amerike“. Aleks Szczerbiak iz Europskog instituta Sveučilišta u Sussexu primjećuje da te nacije, od kojih su mnoge nove članice EU, pozdravljaju obnovljeni transatlantski savez: ”Postkomunističke države nikad nisu bile sretne što moraju birati između Europe i Amerike.

Bilo je to kao da moraju birati između majke i oca“. Washington je iskoristio to raspoloženje istočne Europe, najavljujući podizanje raketnog štita u Poljskoj i Češkoj i postavljanje strateških baza u Rumunjskoj i Bugarskoj. Nezadovoljstvo Moskve nije obeshrabrilo njezine bivše podaničke države. Češki premijer Mirek Topolanek rekao je prošlog tjedna da je ”američka vojna prisutnost jedan od stupova vanjske politike, sigurnosti i transatlantskih odnosa”. U srednjoj i istočnoj Europi obrambena pitanja nalaze se u središtu novog atlantizma. Ali ne i u zapadnoj Europi. Istina, Britanija i Amerika ostvaruju zavidnu suradnju na vojnim i obavještajnim pitanjima. Ali Francuska, jedina preostala nuklearna sila u Zapadnoj Europi, ima ambivalentan odnos s NATO savezom, dok je Njemačka još uvijek neodlučna u pogledu svoje vojne moći. No, ono što zapadnu Europu vuče prema Americi jesu povijest i kultura, financije i trgovina. Također, veliki dio zapadnoeuropske javnosti snažno se odupire Americi kao vođi koji svijet vodi u krivom smjeru. Prema istraživanju Pew Centra, europski stav prema SAD-u – od snažne podrške nakon 11. rujna 2001. – strmoglavio se do invazije na Irak i tek se nedavno malo oporavio. U Njemačkoj je, primjerice, 2002. godine 60 posto stanovnika imalo pozitivno mišljenje o Americi. Ta brojka srozala se u ožujku 2003. godine na 25 posto i tek se ove godine malo podigla na 30 posto.

Španjolska
To ocrtava političke probleme s kojima bi se mogli suočiti politički vođe promovirajući bliskije i dublje transatlantske veze. Pogledajte Španjolsku, jedinu veliku europsku zemlju gdje se popularnost SAD-a nije oporavila od 2003. godine do danas. Obavezan kampanjskim obećanjima i političkim raspoloženjem biračkog tijela, Zapatero je razbjesnio Bushevu administraciju kad je 2004. godine povukao 1300 španjolskih vojnika iz Iraka. Zapaterov prethodnik, José María Aznar, bio je Bushev najtvrđi saveznik što ga je dijelom koštalo izbornog poraza, a isto se već dogodine dogodilo Silviju Berlusconiju. Uzimajući u obzir javno mnijenje, Amerika bi teško mogla pronaći bolje saveznike od Merkel i Sarkozyja, pogotovo nakon što je njezin glavni europski saveznik, Tony Blair, gurnut u mirovinu upravo zbog bliskosti s Bushem. Merkel, istočnonjemačka fizičarka koja je odrasla pod sovjetskim utjecajem i postala politički aktivna nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, podjednako gleda prema Zapadu kao i prema Istoku. Ona govori o “snazi slobode”, što može zvučati kenedijevski. Sarkozyja i njegovu obitelj francuski mediji često uspoređuju s Kennedyjevima, a on nikad nije skrivao svoju naklonost prema Americi. Kao što je rekao prilikom posjeta Americi: “Nitko u Francuskoj ne želi osporiti istinu. Sjedinjene Države su najveća ekonomska, vojna i monetarna sila na svijetu. Vaša ekonomija cvjeta, intelektualni život je bogat, najbolji svjetski znanstvenici rade na vašim sveučilištima”. Lako je zamisliti Gordona Browna kako izgovara iste riječi. Ali Britanija je danas ipak iznimka. Ona se danas toliko trudi ne biti Blairova da šalje miješane signale Washingtonu. Brown je bez sumnje instinktivni Amerikanac. Sarkozy je ove godine došao na godišnji odmor u New Hampshire, ali i Brown redovito ljetuje na Cape Codu. Međutim, ne ovoga ljeta. Želeći osnažiti svoju “britanštinu”, ljetovao je na engleskoj obali. Nitko ne može Browna optužiti za antiamerikanizam. Ali nešto govori i činjenica da je u ljubavi prema Americi nadmašen od Sarkozyja i Merkel. Nema što, europski raskol u odnosu prema Americi sve je veći.