Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Epilog jedne izgubljene velške duše

Autor: Poslovni.hr
21. svibanj 2009. u 22:00
Podijeli članak —

Manic Street Preachers – Journal For Plague Lovers (Sony / Menart)

Prije nego što je početkom 1995. (zauvijek?) nestao, Richey James je svojim momcima iz banda ostavio svakom po notes s hrpom tekstova, skica i bilješki. Njih su trojica nakon njegova nestanka progutali najgorču pilulu i nastavili dalje, lagano zakrenuli u pravcu mainstreama i postigli svjetski uspjeh, najveći koji bi i mogli očekivati četvorica (a sada trojica) velških punkera-marksista.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Richey je konačno lani službeno proglašen mrtvim, a momci su se napokon odlučili pozabaviti stihovima iz onih tekica i sada objavljuju album isključivo s tekstovima iz njegove ostavštine. Iako tekstovi Nickya Wirea, druge jake ‘glave’ u bandu potiču iz istog koda – delikatne duše u okrutnom okruženju ili kako načitana radnička djeca iz posljednje zabiti (ovom slučaju Blackwooda u Walesu) vide svijet, projekt Richey ‘09. zahtijevao je siroviji, ‘garažniji’ zvuk, nalik na podjednako obožavani i osporavani treći album banda (i posljednji s Richeyem) ‘The Holy Bible’ iz 1994., na kojem je on imao ključni autorski utjecaj. Nerijetko kriptično zakukuljene, Richeyeve omiljene teme egzistencijalizma, alijenacije, i heavy politike su tu, neke su možda i mrvicu passe (tko se više sjeća Jackie Collins?), ali se mora priznati da su se Manicsi vrlo hrabro ‘pohrvali’ s njegovim pisanijama (koje su ipak djelo jedne depresijom, drogama i alkoholom izmučene, izgubljene duše), odradili lavovski posao i izašli kao apsolutni pobjednici. S ovog na trenutke teškog, intenzivnog, ali vrlo uvjerljivog albuma neće biti skinutih singlova, nema tu za radio dušu dalih widescreen indie pop simfonija na koje su nas navikli (i gotovo savršeno prezentirali lani u Varaždinu!), ali je tragična priča Richeya Jamesa Edwardsa dobila ako već ne hepiend, ono bar dostojan epilog.

Prije nego što je početkom 1995. (zauvijek?) nestao, Richey James je svojim momcima iz banda ostavio svakom po notes s hrpom tekstova, skica i bilješki. Njih su trojica nakon njegova nestanka progutali najgorču pilulu i nastavili dalje, lagano zakrenuli u pravcu mainstreama i postigli svjetski uspjeh, najveći koji bi i mogli očekivati četvorica (a sada trojica) velških punkera-marksista.

Richey je konačno lani službeno proglašen mrtvim, a momci su se napokon odlučili pozabaviti stihovima iz onih tekica i sada objavljuju album isključivo s tekstovima iz njegove ostavštine. Iako tekstovi Nickya Wirea, druge jake ‘glave’ u bandu potiču iz istog koda – delikatne duše u okrutnom okruženju ili kako načitana radnička djeca iz posljednje zabiti (ovom slučaju Blackwooda u Walesu) vide svijet, projekt Richey ‘09. zahtijevao je siroviji, ‘garažniji’ zvuk, nalik na podjednako obožavani i osporavani treći album banda (i posljednji s Richeyem) ‘The Holy Bible’ iz 1994., na kojem je on imao ključni autorski utjecaj. Nerijetko kriptično zakukuljene, Richeyeve omiljene teme egzistencijalizma, alijenacije, i heavy politike su tu, neke su možda i mrvicu passe (tko se više sjeća Jackie Collins?), ali se mora priznati da su se Manicsi vrlo hrabro ‘pohrvali’ s njegovim pisanijama (koje su ipak djelo jedne depresijom, drogama i alkoholom izmučene, izgubljene duše), odradili lavovski posao i izašli kao apsolutni pobjednici. S ovog na trenutke teškog, intenzivnog, ali vrlo uvjerljivog albuma neće biti skinutih singlova, nema tu za radio dušu dalih widescreen indie pop simfonija na koje su nas navikli (i gotovo savršeno prezentirali lani u Varaždinu!), ali je tragična priča Richeya Jamesa Edwardsa dobila ako već ne hepiend, ono bar dostojan epilog.

Autor: Poslovni.hr
21. svibanj 2009. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close