U dvorcu Prandau-Normann u Valpovu duh “bijele gospe” ukazao se natporučniku carske konjaničke pukovnije i tvrdio da ju je netko ubio i bacio tijelo bez pokopa. Neće se, rekla je, smiriti dok je se propisno ne sahrani. Za grad Okić veže se legenda o planinskoj vili koja je spasila grad od Turaka, kad je rekla braniteljima neka preostalu hranu daju napadačima. Kad su Turci vidjeli da ovi bacaju hranu, povukli su se jer su bili uvjereni da u utvrdi imaju viška namirnica.

U Dvoru Veliki Tabor, jednom od najljepših hrvatskih, odzvanja dječji smijeh koji se miješa s uzvicima čuđenja. Niže se predstava za predstavom, a najveću pažnju privlači “Legenda o Veroniki Desinićkoj”, priča o nesretnoj ljubavi dvoje mladih. Legenda kaže da se Fridrik, sin moćnog bana grofa Hermana II. Celjskog, jašući očevim posjedima, zagledao u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku.

Jecanje nesretne Veronike

Zaljubili su se, no Herman se protivio vezi, pa je mladi par pobjegao u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji, gdje su se potajno vjenčali. Grof Herman poslao je u Fridrihštajn vojsku kojoj je naređeno da pod svaku cijenu uhvate mladence i dovedu ih natrag. Fridrik je uspio spasiti Veroniku koja je pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do sela Sveta Margita, dok su njega vojnici zatvorili u Celjsku kulu, visoku oko 23 metara, u kojoj je proveo pune četiri godine. Veroniku su Hermanovi vojnici ipak uspjeli pronaći i zatočili su je u Velikom Taboru. Grof ju je optužio da je coprnica, vještica, koja je zavela njegova sina. Nakon dva dana suđenja, suci su je – oslobodili riječima:

“Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen”. Unatoč presudi, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavljena je drvena posuda puna vode u kojoj su je utopili, a mrtvo tijelo zazidali u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac.

“Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…”, govori legenda. Predstava o Veroniki odigrana je nedavno u sklopu programa “Čarobni svijet lutaka”, dijelu projekta “Living Castles 2.0 – Jačanje prekogranične mreže ‘živih’ dvoraca promicanjem uključivog i pristupačnog prekograničnog kulturnog turizma”.

“Primjer je to kako dvorci mogu biti mnogo više od povijesnih spomenika. Oni mogu postati živa mjesta susreta, stvaralaštva i uključivog kulturnog turizma, otvorena za sve generacije”, kažu u Dvoru kojim od 2003. Upravljaju Muzeji Hrvatskog zagorja. Dvor je bio domaćin i manifestacije “Noć tvrđava”, spektakla u kojem su se vitezovi borili za Zlatni kalež. Hrvatska je puna dvoraca oko kojih se ispredaju zanimljive legende, a neke bije glas da su – ukleti. Na teritoriju Hrvatske bilo je, kako je naveo akademik arhitekt Mladen Obad Ščitaroci, oko tisuću dvoraca i kurija, dok ih je danas oko sto osamdeset.

Plemićki grad Veliki Tabor podignut je na vrhu Košničkog Huma, na 333 metara nadmorske visine, a s njega se vidi cijelo Hrvatsko zagorje i dio Slovenije. Prema nekim izvorima, najstariji dio Velikog Tabora sagrađen je sredinom 15. stoljeća, no postoje i naznake da se da se počeo graditi nakon 1502. godine. Provedena konzervatorska istraživanja, komparativna arhitektonska analiza i analiza otkrivenih arheoloških nalaza govore u prilog ranijeg datiranja najstarijeg dijela, negdje u sredini 15. stoljeća.

nije znanstvena fantastika

180 uređaja povezano u jedan sustav: U Zagrebu možete vidjeti kako izgleda dom koji misli umjesto vas

Neplaćeni računi

83 posto hrvatskih tvrtki ima isti problem: Kupci kasne s plaćanjem, a posljedice se šire cijelim lancem

Najstariji dio uže gradske jezgre je peterokutni palas kasnogotičkih stilskih obilježja, koji okružuju četiri polukružne renesansne kule spojene kurtinama i ziđem sjevernog ulaznog dijela. Užu gradsku jezgru okružuje vanjski obrambeni zid, a udaljenost najistočnije i najzapadnije točke je oko 225 metara, s gospodarskim objektom, renesansnim bastionom, dvije polukružne stražarnice na sjevernoj i južnoj strani te ulaznom četvrtastom kulom kroz koju je prolazila prilazna cesta.

Šljivove grane bogate plodom

“Pretpostavlja se da je to bio primarno stambeni objekt, ali s prisutnim fortifikacijskim elementima, uglavnom za obranu od hladnog oružja, za razliku od polukružnih renesansnih kula koje su grad utvrdile za obranu od vatrenog oružja, upravo zato su njihova podnožja skošena i proširena te nabijena zemljom. U zoni prizemlja iznad kordonskog vijenca smještene su artiljerijske strijelnice. Istaknuto ziđe prvog kata šire je od prizemlja i počiva na kamenim trostrukim konzolama u sklopu kojih se nalazi pojas s izljevnicima.

U ranijoj fazi, na pročeljima polukružnih kula izmjenjivale su se strijelnice, što svjedoči o fortifikacijskoj funkciji polukružnih kula. U 18. stoljeću polukružne su kule preuređene za stanovanje, strijelnice se zatvaraju, a otvaraju se veći prozorski otvori”, pojašnjavaju u Dvoru. Pretpostavlja se da je dvor dao sagraditi grof Fridrik II. Celjski (1378. – 1454.), njegov nasljednik Ivan Vitovec započeo je izgradnju polukružnih renesansnih kula, a gradom je najduže gospodarila obitelj Rattkay, od 1502. do 1793. Kad je Josip Ivan Rattkay 1793. godine umro bez muškog nasljednika, Veliki Tabor preuzela je Ugarska komora.

Priča o Veroniki Desinićkoj postala je i dio slovenske nacionalne povijesti, a 2014. godine je odlukom Ministarstva kulture registrirana kao nematerijalno kulturno dobro i upisana u registar kulturne baštine Republike Hrvatske. Tijekom stoljeća među stanovnicima u selima oko Velikog Tabora širile su se usmenom predajom priče o zastrašujućim vriskovima u olujnim noćima, stenjanju, povorci kostura i ukletom kaštelanu. Djecu su roditelji plašili govoreći im o bijelim prikazama.

“Legende uvelike pridonose broju posjetitelja, posebice Legenda o Veroniki Desinićkoj koja je upisana u Registar kulturnih dobara te je zaštićena kao nematerijalna baština RH. Također, jedan je od najprepoznatljivijih simbola Dvora Veliki Tabor i snažno pridonosi njegovoj atraktivnosti među posjetiteljima. Romantična i tragična priča obogaćuje doživljaj obilaska te potiče interes za kulturnu i povijesnu baštinu”, kaže nam Paul Lekaj, voditelj Dvora Veliki Tabor.

Legende se ispredaju i oko Velikog Kalnika, utvrde pred koju su 1241. dojahali Mongoli koji su dugom opsadom pokušali izgladniti branitelje koje je predvodio knez Filip Bebek. “U tmini u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima, primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja, koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku podvalu, poletješe prema zidinama šljivove grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i na čuđenje Mongola, glad nije iscrpila branitelje grada”, govori legenda.

Osvajači su na kraju odustali od daljnje opsade i otišli prema Jadranu, u borbu s kraljem Belom IV. koji ih je porazio na Grobničkom polju, a kralj Bela IV. stanovnike kalničkog kraja proglasio je plemićima, plemenitašima. U tamnicama utvrde Veliki Kalnik navodno je četiri godine bio bugarski kralj Strahimir Aleksandrović, kojeg je u 14. stoljeću zarobio kralj Ludovik I. Krajem 14. stoljeća u Velikom Kalniku boravili su i ugarsko-hrvatski kralj Žigmund i njegova supruga Barbara Celjska, poznata kao “Crna kraljica”.

Ni Turci u 16. i 17. stoljeću nisu uspjeli osvojiti utvrdu. Za grad Mali Kalnik pak se veže priča o zakopanom zlatu “Crne kraljice”. Krvavo zlato, priča se, čuvaju zmije. Mali Kalnik, smješten dva kilometra sjeveroistočno od Gornje Rijeke, prvi put se kao toponim spominje se 1248., a kao utvrda 1326. u naslovu kraljevskoga kaštelana Benedikta. Među posljednjim kraljevskim kaštelanima Maloga Kalnika spominje se plemić Neuhausel, s kojim je ljubavnu vezu imala hrvatsko-ugarska kraljica Barbara Celjska, koja je zbog toga 1419. pala u nemilost svojega supruga Žigmunda.

“Osramoćeni muž i kralj oštro kazni svoga kastelana oduzevši mu sve što je imao, a nevjernu ženu zatoči za sva vremena u tvrdi grad Melnik u Češkoj. Ali, njezin nevjerni duh ni poslije smrti nije imao mira. Vraća se ljeti i zimi i obilazi zidine Malog Kalnika”, piše Tomislav Đurić u knjizi “Legende puka hrvatskoga 1”. Zmije, prema jednoj legendi, čuvaju i zlato baruna Trenka. U gradu Kolođvaru blizu Osijeka, sagrađenom u močvarnom području rijeke Vuke, carevale su ogromne, crne močvarne zmije, zbog kojih su vlasnici ubrzo napustili dvorac koji je stoljećima bio napušten. Barun Trenk je u najveću kulu sakrio svoje blago, punih sedam sanduka, no nikad se nije vratio po njega jer je preminuo s 38 godina 1749. u moravskoj tamnici. Od grada Kolođvara ostale su samo razvaline koje lokalni stanovnici nazivaju “zmijskim gradom”.

Za grad Okić na obroncima Plešivice, između Jastrebarskog i Samobora, veže se legenda o planinskoj vili koja je spasila grad od Turaka. Kad je braniteljima nakon tri godine opsade ponestalo hrane, pojavila se planinska vila s Plešivice i rekla im neka preostalu hranu daju Turcima. “Na stran suze, na stran gosrkost jada, već vi šijte vreću za to žito. U nju vrzte preostalo što je. I niz zide spustite to svito”, rekla im je i nestala. Turci su se povukli jer su bili uvjereni da u utvrdi imaju viška namirnica.

Natporučnik čudom ozdravio

Za dvorac Trakošćan, na ulazu u dolinu rijeke Bednje, govori se da je najljepši i najpopularniji plemićki grad u Hrvatskoj. U dokumentima se prvi put spominje 1334. kao naziv župe, a 1399. kao ime utvrde u ispravi kojom su grofovi Celjski od kralja Žigmunda Luksemburškog dobili negdašnju Zagorsku županiju. Ime je, prema jednog od nekoliko teorija, dobio po tračanskoj utvrdi Arx Thracorum, dok neki znanstvenici smatraju da je nazvan po njemačkim vitezovima Drachenstein.

U Turističkoj zajednici Varaždinske županije dvorac povezuju s legendom o zmaju. Tračani su se, vele, razumjeli u astronomiju i medicinu, a u njihovoj kulturi i duhovnosti zmaj je zauzimao važno mjesto. “Ovo fantastično stvorenje nalik velikom gmazu s krilima i dugim repom koji riga vatru, bilo je čest motiv na tračanskim rukotvorinama i umjetninama. Tračanski su šamani, primjerice, u obredu inicijacije morali zajahati zmaja, a vjerovali su i kako pomrčine uzrokuje zmaj koji je zakrilio sunce. Je li taj drevni narod slučajno svoj utvrđeni grad odlučio sagraditi upravo na toj stijeni, koju su i Drachensteini prepoznali kao zmajevu?”, pitaju se u TZ-u. Jedna od legendi je priča o djevojci Julijani koja se zbog nesretne ljubavi bacila u jezero ispod dvorca.

U Većkoj kuli kod Starigrada Paklenice krije se, prema predaji, grobnica kralja Pasoglavaca. Pasoglavcima su u 13. stoljeću na tom području nazivali Mongole i Tatare koji su prodrli do područja današnje Hrvatske. Obranu Zadra i okolice predvodio je knez koji je porazio mongolskog kana Vula. Legenda kaže da mu je jedan biskup odrubio glavu, a knez ga je dao pokopati uz Većku kulu. Stanovnici blizu Popovače prenosili su s koljena na koljeno priču o banu vukodlaku koji je stolovao u srednjovjekovnom Jelengradu, čiji se ostaci i danas mogu vidjeti u šumi Južna Garjavica blizu sela Katoličko Selišće. Zbog izdaje kralja lutao je planinom i zavijao.

U dvorcu Prandau-Normann u Valpovu pojavljivao se duh “bijele gospe”. Vidio ju, uz ostale, i natporučnik carske konjaničke pukovnije Kuschmann koji je ispričao da mu se pokraj kreveta ukazuje duh mlade djevojke koja tvrdi da ju je netko ubio i bacio tijelo, bez pokopa. Neće se, rekla je, smiriti dok ju se propisno ne sahrani. Prema predaji, unutar dvorca pronađen je kostur žene, po nekima hrabre Katarine koja je utvrdu branila od Turaka. Barun Gustav Prandau isprva nije vjerovao natporučniku, no supruga ga je uspjela nagovoriti da iskopa tijelo i sahrani ga na primjerenom mjestu na katoličkom groblju.

Svjedočanstva o neobičnim događajima u valpovačkom dvorcu 1838. godine opisana su u ljetopisu osječkog kapucinskog samostana, biskupijskom arhivu u Pečuhu, a zapisao ga je i objavio 1876. i poznati osječki muzikolog Franjo Kuhač. “Zbog navodno razuzdanog života natporučnik će oboljeti te će mu biti preporučeno liječenje u tada poznatim valpovačkim željeznim toplicama. Kako neće imati novca za pristojan smještaj, tijekom liječenja biva smješten u vlažnoj seljačkoj kućici, a njegov stari poznanik barun Prandau, kada za to saznaje, odmah će ga ugostiti u valpovačkom dvorcu.

No, barunov gost vrlo će brzo barunu povjeriti kako mu se tijekom noći događaju neobične objave. Naime, Kuschmann je tvrdio kako mu se kraj krevet pojavljuje sjena duha u liku mlade djevojke, koja tvrdi kako je duh prije sto godina ubijene žene, te kako je njezino tijelo bačeno između ledenice i gradske kapele i to s glavom prema dolje”, navode u Muzeju Valpovštine. Djevojka je časniku rekla da će mu se vratiti zdravlje i da će pronaći zakopano blago ako ispuni njezinu želju. Za manje od mjesec dana natporučnik Kuschmann je ozdravio, a što je bilo s blagom, nije poznato.