Iako prvo desetljeće 21. stoljeća još nije iscurilo, s velikom vjerojatnošću možemo reći da bi u nekoj imaginarnoj anketi o događajima koji su ga obilježili visoko kotirao, ako ne i bio prvi na listi, onaj od 11. rujna 2001. godine.

Ma koliko je logici sjećanja imanentno da vremenski ranijim događajima pretpostavlja one svježije, 11. rujna se istovremeno s prvim pogledom na sliku rušenja Blizanaca agresivno usjekao u osobnu, “svačiju” svijest da bi ga se tijekom vremena svim raspoloživim mehanizmima – od Hollywooda do opetovanih političkih govora – trajno transferiralo u kolektivnu memoriju. Taj je događaj, jedini u novijoj svjetskoj povijesti kojem je datum dovoljan da bismo svi nepogrešivo znali o čemu se radi, ishodište, ali i okosnica knjige “Diskurs terorizma” mladog filozofa i semiologa Srećka Horvata. Na temelju medijski i filmski posredovane stvarnosti, autor demonstrira kako je 11. rujna omogućio, odnosno opravdao demonizaciju ne samo terorista, već i muslimana generalno, ali i svakog ponašanja koje se ne uklapa u novouspostavljenu diskurzivnu normu. Temeljne su teze koje autor uvjerljivo, razborito i što nije nevažno u ovakvim studijama, neostrašćeno obrazlaže, služeći se prvenstveno semiološkom aparaturom, da je 11. rujna stvorio diskurs kojim se terorizam predstavio kao prirodna katastrofa, da bi mu se odmah potom dodala i oznaka čina “čistog zla”, što je pak omogućilo da se ne propituju reakcije na to zlo (a to je, kao što znamo, “rat protiv terorizma”) kao ni razlozi koji su “zlo” naveli da tako reagira. Jedini “izbor” koji ostaje jest onaj koji nudi George Bush: “Ili ste s nama ili ste protiv nas!” Takva jednodimenzionalna polarizacija stvara savršene uvjete za proizvodnju permanentnog straha i prijetnje, a strah je pak najbolje sredstvo kontrole. I u konačnici, kada takav diskurs postane dominantan, otvara se mogućnost da svatko tko ga na bilo koji način minira bude proglašen neprijateljem. U spomen na 11. rujna svaka je sumnja opravdana.