Škotski band Texas na svoja je prva tri, bljutavim, amerikaniziranim MOR-om obojena albuma početkom 90-ih manje-više rekao što je imao. A onda su se 1997., u jeku Britpopa, nakon 4-godišnje pauze vratili s potpuno drugačijim zvukom, stilom i pristupom.

Bizarno, taj novi, pompozni widescreen pop/soul Texas miljama udaljen od tadašnjeg retro ‘60s Oasis-ovskog mainstreama, sasvim je nenadano ušao u britansku komercijalnu Premier ligu. Stvari su slijedećih godina tekle glatko, sve dok njihov sedmi i daleko najbolji album “Red Book”, prepun potencijalnih hitova, nije preklani naišao na prilično hladan prijem publike i kritike. Da li će Texas ikad ponovo uspjeti izvesti onakvu re-invenciju i povratak, neizvjesno je, ali trenutak nije mogao biti bolji za lansiranje solo karijere Sharleen Spiteri, “frontmanice” i jedinog prepoznatljivog lica u bandu, koju su mnogi (pogrešno!) doživljavali kao sivu eminenciju Texasa – Sharleen je tamo bila polovica autorske osovine s Johnnyem McElhoneom, veteranom bandova Altered Images i Hipsway. Nimalo slučajno izabrana naslova, “Melody” donosi sve što se očekuje od Spiteri – ubitačno melodiozne, catchy pjesme na pola puta između Motowna i Northern soula iz ’60-ih, a tekstualno se bavi raspadom Sharleen-ine veze s ocem njena djeteta, ponekad mrvicu otrovno (“You Let Me Down”, “It Was You”), a ponekad duhovito. Sasvim netipična glazba za ženskicu sa Fender Telecaster-om odgojenu na Clashu i Blondie, ali glazba zbog koje je izmišljen radio, i koja pomalo zvuči kao Amy Winehouse i njezinih milijun epigona, no, ipak neće biti da 41-godišnja Sharleen trči za vagonom 20-ak godina mlađih klinki, već su stvari konačno došle na njeno…