Priča o uspjehu njujorškog transvestita Antonyja Hegartyja nevjerojatna glasa dirljiva je koliko i neobična, a opet tipično “od trnja do zvijezda” rokerska. Hegarty je slavu doživio možda i u zadnji čas nakon desetljeća potucanja po NYC klupskoj/queer sceni, gotovo u 35. godini života, svojim drugim albumom “I Am A Bird Now”.

Proboj je, dakle, bio spor i dugotrajan, ali da sve to nije bilo tako mučno i teško, Hegarty možda ne bi imao ni materijala ni onoliko patosa u glasu za ovako tužan i opor album koji ga je proslavio. A taj čudesni (i ne baš za svačije uši) glas je teško opisiv – instrument sam po sebi, ponekad podsjeća na Bryana Ferryja, samo što je puno viši, a ponekad na Aarona Nevillea, samo “nižeg”. Zapravo je teško vjerovati da je takav glas mogao sve te godine ostajati ispod radara, no stvari polako dolaze na svoje – Hegartyja posljednjih godina obasipaju ponudama za gostovanja pa je snimio duete, među ostalim s Louom Reedom, Bjork i Bryanom Ferryem. Evo konačno i novog albuma Antonya & The Johnsonsa, nove doze čemernog, kabaretskog, komornog art-popa, koji zvuči puno samouvjerenije od prethodnika, s manje tjeskobe, što ne znači i da je veseliji, nego samo opušteniji. Antony se polako odmiče od tzv. torch singera i ide u pravcu nekakvog modernog darkerskog croonera. Ovaj put ima mrvu slabije pjesme nego prošli put, ali oni koji ga cijene su tu ionako najviše zbog glasa.