Kina je golemo tržište na koje žele ući sve svjetske kompanije, od malih tvrtki do multinacionalnih divova poput Volkswagena ili Googlea. Svaka kompanija se mora prilagoditi tržištu na koje dolazi, bilo ono hrvatsko ili kinesko. Tu vladaju drukčije zakonitosti nego u matičnoj zemlji, no u nekim slučajevima digne se javna hajka zbog postupaka tvrtki kojima je u prvom planu (sasvim normalno), profit. I dok nitko nije rekao ni riječ na izjave europskih i američkih proizvođača automobila da je poslovanje u Kini drugačije u odnosu na Zapad, pa su, primjerice, u Volkswagenu izjavili da je mito uobičajena stvar u Kini, na internetske kompanije nije se digla vika nego – urlik javnosti. Prvenstveno američke. Tako je trenutačno “in” prosvjedovanje protiv Microsofta, Yahooa i Googlea i njihovog udovoljavanja željama kineskih vlasti da neke podatke s globalne mreže učine nedostupnima. Drugim riječima, te kompanije pridružile su se kineskim vlastima u cenzuriranju sadržaja s interneta. Bio je to povod raznim skupinama za obranu ljudskih prava da oštro napadnu “praksu u službi komunističkog režima” i “kompanije koje su izdale ideje na koje su se dotad pozivale”. Cenzuriranje podataka s interneta otvara dva glavna pitanja, jedno političko, a drugo pragmatično: treba li to raditi, te služi li to ičemu? Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. To nije sporno. Od kompanije koja dolazi u moju zemlju očekujem da poštuje naše zakone i ne vrijeđa naš moral i običaje. S te strane su MS, Yahoo i Google u pravu: poštuju kineske zakone koji brane da se neki podaci objavljuju na internetu, a zakone se mora poštovati ako se želi tamo raditi.

Tehnologija i represija
No, i to pitanje ima potpitanje. Naime, jedno je zabraniti nepoćudne sadržaje (a svaka država za sebe određuje što je to nepoćudno), no sasvim je drugo aktivno sudjelovati i pomogati vlastima da pojedince strpaju u zatvor. Yahoo je tako iskoristio tehnologiju da bi vlasti došle do kineskog disidenta Li Zhija koji će u zatvoru provesti osam godina. Ista je kompanija praćenjem e-mail adrese došla i do novinara Shi Taoa (koji je slao poruke humanitarnim organizacijama), a on trenutačno služi desetgodišnju zatvorsku kaznu. Prema nekim američkim izvorima, u zatvoru je još 15 novinara koji su radove objavljivali na internetu. To znači da se kompanija Yahoo uz pasivno filtriranje sadržaja s interneta aktivno uključila u progon “protudržavnih elemenata” i time, zapravo, postala dio kineskog policijskog aparata. Prije senatskog saslušanja o tom problemu, iz kompanije su izdali priopćenje u kojem pozivaju američku administraciju da problem riješi međudržavnim razgovorima jer svaka kompanija pojedinačno ništa ne može napraviti. S druge strane stoje objašnjenja kineskih vlasti. Liu Zhengrong (čovjek do kojeg je teže doći nego do predsjednika Sjeverne Koreje), koji upravlja kontrolom interneta u Kini, brani politiku svoje vlade i tvrdi da je, u biti, ista kao u drugim zemljama. On citira navode sa web stranica The New York Timesa i The Washington posta u kojima stoji da redakcije zadržavaju pravo blokiranja ili brisanja sadržaja za koje urednici ocijene da su ilegalni, opasni ili jednostavno neukusni. “Osnovni ciljevi i metode našeg djelovanja su isti”, kaže Liu.

I kineske web kompanije paze da se na netu ne pojave državi nepoćudni sadržaji jer to povlači zatvaranje firme. A ono zbog čega su međunarodne skupine digle buku jest, primjerice, nemogućnost da se na kineskom internetu traže pojmovi “sloboda”, “pobuna” ili “ptičja gripa”. Dakle, bazični pojmovi za nekoga tko smatra da dolazi iz otvorenog demokratskog društva i traži informacije. Iz Kine se ne mogu na mreži pronaći informacije o pobuni seljaka u provinciji, a koja je završila policijskim mecima i mrtvim tijelima. Ne može se pronaći nikakva kritika vlasti, “ne zna se” što znači “Falun Gong”, što pišu disidenti, ne mogu se čitati vijesti s BBC-ja, iz Wikipedije nisu dostupni svi pojmovi… Na internetu već postoje kompanije koje preuređuju sadržaj da bi prošao kineski vatrozid (softver koji prati promet na mreži i blokira određene sadržaje). Tako se, sasvim bazičan primjer, u kratici VOA (Voice of America) slovo O zamijeni brojkom 0, pa ga vatrozid neće detektirati, a surferi ipak znaju o čemu se radi. Jedan od njih je i Bill Xia koji je već toliko poznat na internetu da je pitanje vremena kad će kineski sigurnosni stručnjaci otkriti njegov pravi identitet. On svakodnevo aktivno radi na zaobilaženju cenzure i tvrdi da njegov softver Freegate, uz UltraReach i Garden Networks, svakodnevno koristi oko 100.000 surfera. To je, naravno, nemoguće potvrditi. No ono što je moguće potvrditi jest da njega financiraju Voice of America i Radio Free Asia, dakle mediji koji šire američki pogled na svijet i ljudska prava. Godišnje se potroši pet milijuna dolara za borbu protiv cenzure, a najveći dio odlazi na Kinu i Iran. I dok se možemo slagati ili ne slagati s cenzuriranjem informacija, ne možemo zanemariti činjenicu se radi o američkom pojmu slobode medija i protoka informacija. Ovdje se moramo zapitati: mora li se cijeli svijet amerikanizirati? I dok nam je neobično, ali prihvatljivo, da neki narodi jedu skakavce, istodobno se diže glas protiv kineskih zakona o internetu. Dok je normalno da se u nekim zemljama žene kupuju devama i to je “druga kultura”, u Kini bi trebalo “pod normalno” kršiti zakone? Čini se da je više riječ o propagandi nego o istinskom nastojanju da se ojača sloboda govora u Kini.

Rupe za informacije
Na ovo se nadovezuje drugo pitanje: Mogu li kineske vlasti pobijediti u borbi protiv informacija? Ovdje je odgovor lak: ne mogu. S internetom ili bez njega, s radiom i televizijom ili bez njih, do informacija se uvijek može doći. Slušanje stranih radio stanica poslije Drugog svjetskog rata kod nas isto je kao pronalaženje načina da se iz Kine dođe do “loših” vijesti iz svoje zemlje. Usprkos tome što Kina ima praktično bezbroj ljudi koji mogu sjediti pred računalom i označavati nepoćudne pojmove i sajtove, internet je medij prevelikih mogućnosti da bi se u potpunosti držao pod kontrolom. Postoje drugi aktivisti, kineski i nekineski, peer-to-peer mreže, male i neovisne mreže i tražilice, tako da se do informacija može doći, a to u konačnici znači poraz za kineski režim. A i za svaki drugi režim, kako je pokazala povijest, jer ako su se u Afganistanu pod talibanima mogle naći satelitske antene, onda je jasno da želja za informacijama uvijek pobjeđuje. Shvaća to i kineska vlada pa se ipak osjeća određen pomak nabolje, to jest manje se stvari zabranjuje nego prije. Do potpunog otvaranja trebat će još dosta godina – kineska internetska policija vrlo je vješta pa svi pokušaju maskiranja sadržaja potraju najviše 72 sata. Inače, najbolji i najvještiji hakeri dolaze iz Kine i haraju, između ostalog, i serverima američke vojske u bazama s nuklearnim raketama i ostaju nedodirljivi. No, to je tema za neku drugu priču.