Prije utakmice protiv Hrvatske engleski igrači ponavljali su ove riječi poput mantre: “Ljestvica ne laže”. Bili su u pravu. Brutalna istina u porazu 3-2 glasi: Engleska nije jedna od 16 najboljih momčadi u Europi, a kamoli svjetska nogometna sila. Okrivite za to izbornika ili dekadentno društvo koje misli da je sadašnja generacija igrača bolja od one zlatne. Ili bi možda bilo bolje za sve okriviti slijepi strah ili prezir prema strancima, bolest od koje boluju engleski navijači koji su zviždali hrvatskoj himni prije utakmice kad je BBNC-ov zbunjeni komentator samo rekao: “Hrvati će biti ugodno iznenađeni tim dočekom s obzirom na to da je njihova himna bila ružno dočekana u Makedoniji u subotu”. Da, možda je stvar u tome. Engleska uporno odbija učiti. Možda u tome leži razlog zbog kojeg su njihovi bezglavi nogometaši izbačeni s Europskog prvenstva poput pijanih neznalica koje tumaraju engleskim ulicama svake noći. Dok su hvaljeni velikani poput Stevena Gerrarda i Franka Lamparda povremeno zamahnuli u očaju, njihovi pametniji protivnici plesali su oko njih i udarali ih kako su htjeli, isporučivši tri fatalna udarca s kirurškom preciznošću. Hrvatska je bila ležernija na lopti cijelu večer i inteligentno je koristila jer je njihov izbornik jednostavno stvorio bolju momčad od onog nereda koji je kreirao Steve McClaren. Ukratko, Hrvati su bolji igrači od Engleza, što nije čudno s obzirom na to da su bili bliži svjetskom zlatu nego što je to bila Engleska u proteklih 40 godina. U noći kad su ulozi bili najveći, Engleska je pružila igru koja je, s izuzetkom jednog kratkog razdoblja u drugom poluvremenu, bila najjadnija otkad je gledamo. Ali hej, barem su pokazali želju, zar ne? To se najviše spočitavalo Svenu Goranu Erikssonu, jedinom strancu koji je ikad vodio Englesku: da nije dovoljno skakutao uz aut liniju. Istina, njegova reprezentacija bila je poznata po oprezu, ali tko ga može kriviti što nije imao povjerenja u tradicionalan engleski visoki tempo?

On je lijep za gledanje i prilično ubitačan kad se primjenjuje s preciznošću, ali problem s takvim samoubilačkim stilom igre jest u tome što ne ostavlja mnogo mjesta za pogreške – problem je još izraženiji imajući u vidu tehničko i taktičko siromaštvo engleskih igrača (s iznimkom Waynea Rooneya i Joe Colea). Dakle, prepustiti im da oprezno igraju i oslanjaju se na centaršuteve Davida Beckhama čini ih neviđeno dosadnima, kako smo vidjeli na posljednjem SP-u. Ali ovaj poraz nije samo McClarenova pogreška. Bilo bi privlačno sve svaliti na Scotta Carsona ili Paula Robinsona. Ili Davida Jamesa. Bez obzira koga je McClaren mogao postaviti na vrata, farsična pogreška kod udarca Nike Kranjčara bila je moguća. Ako je itko mogao spriječiti Carsonovu grešku, to nije McClaren, već Micah Richards, koji je stajao i divio se Kranjčaru dok je ovaj upućivao udarac. Sigurno pritiskanje protivnika na udarcu nije neka velika mudrost? Ostatak prvog dijela bila je zabava za 7000 hrvatskih navijača koji su uživali u igri momčadi koja se igrala s Engleskom, izbezumljujući ih svojim triangularnim dodavanjima. Usred engleskog nereda postojala je barem jedna konstanta: Crouch kao središnji stup s kojim se Hrvati nisu ni pokušavali nadskakivati. Nekoliko puta je spuštao loptu napadačima, bez ikakvog učinka, zabio je izjednačujući gol koji bi bio dovoljan da opet Engleska nije stala i zasluženo platila cijenu. Nakon što je Hrvatska opet povela, McClaren se opet vratio svojoj staroj taktici divljeg napada, ubacivši Darrena Benta umjesto Joea Colea. To je normalno. No nije normalno da je Engleska dopustila drugim nacijama da je preteknu u osnovnim vještinama i inteligenciji. Vrijeme je da se dovede novi stranac. Zapravo, mnogo stranaca: ne samo za izbornika reprezentacije nego i za trenere koji bi dijelili nogometno znanje na svim razinama u ovoj zemlji.
(The Guardian)