EN DE

Brodogradilišta između restrukturiranja i privatizacije

Autor: Tanja Čorak
02. svibanj 2008. u 06:30
Podijeli članak —

Kurs hrvatske brodogradnje određen smjernicama EU poznat je intenzivno već četiri godine: nema direktnih subvencija, jamstava i kredita, a da bi se poslovalo efikasno, dakle bez gubitaka, nužno je izmisliti konkurentan proizvod i kreirati tržište. Kako? U odgovoru na to pitanje vlasniku brodogradilišta sve su opcije bile otvorene. Da će brodogradilišta morati uvesti novi modus operandi da bi preživjela, nije epifanijski moment u pregovorima s EU. Bilo je dovoljno vremena, četiri godine za civilizirano restrukturiranje, rezovi bi bili manje bolni i mekše bi se ateriralo na polje europskih horizontalnih potpora, pogotovo ako bi Hrvatska dobila prijelazno razdoblje. Ovako, u svega mjesec dana, riješeno je: Brodotrogir se gasi. Ima oko 1200 zaposlenika. Kraljevica sa svojih 577 radnika se privatizira, a novi vlasnik će onda valjda pokrenuti jahting proizvodnju. Pitanje je treba li mu 577 škverana? Brodosplit, koji stvara polovicu u ukupnoj masi gubitaka svih pet državnih navoza – opstaje, s praznom knjigom naruždbi i korupcijskom aferom o pranju novca bez epiloga. Riječki 3. maj zatvorit će jedan navoz te od sadašnjih 3000 radnika morati smanjiti broj radnika za 462. Pulski Uljanik (jedini čija se bilanca do 2007. i najave privatizacije nije crvenila) morat će ili vratiti stotine milijuna eura dobivene pomoći ili pak okljaštrena temeljnog kapitala izvlačenjem nekretnina na pomorskom dobru krenuti u privatizaciju core businessa. Ako ne i oboje. Država je već jednom sanirala brodogradnju 2000. godine, a smjenama garnitura u vrhu države izostao je drugi korak – restrukturiranje. Umjesto da se dio kuna usmjerenih u kase brodogradilišta ulagao u tehnološku obnovu (kao Uljanik d.d.), koja bi onda omogućila i prelazak na gradnju sofisticiranijih brodova, ulagalo se u likvidnost. A prvi u redu za naplatu svojih potraživanja uvijek su stajali kooperanti. Javne spekulacije o sprezi politike i gospodarstva kroz korupcijsko sito u brodogradnji ostale su jeka. Prigovori EK da moramo iskorijeniti koruptivni uzus i dalje se nižu, a zbog našeg ekspresnog rješavanja problema brodogradnje sječom navoza, čak se zaključuje i da strogi EU zapravo želi eliminirati konkurenciju. Ne prijeti brodogradnji Europa. I da Hrvatska ne teži ulasku u Europsku uniju, domaći bi se navozi s postojećim načinom poslovanja sami urušili. Nagomilali su 1,3 milijarde dolara gubitaka, koje će država drugi put sanirati sa 10 milijardi kuna. Propadaju samo nekontrolirani načini sklapanja ugovora i tokovi kretanja državnog novca, izravne proračunske kune i otplate kreditnih anuiteta od kojih su se naplaćivali uglavnom kooperanti jer radnicima su plaće itekako kasnile.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Kurs hrvatske brodogradnje određen smjernicama EU poznat je intenzivno već četiri godine: nema direktnih subvencija, jamstava i kredita, a da bi se poslovalo efikasno, dakle bez gubitaka, nužno je izmisliti konkurentan proizvod i kreirati tržište. Kako? U odgovoru na to pitanje vlasniku brodogradilišta sve su opcije bile otvorene. Da će brodogradilišta morati uvesti novi modus operandi da bi preživjela, nije epifanijski moment u pregovorima s EU. Bilo je dovoljno vremena, četiri godine za civilizirano restrukturiranje, rezovi bi bili manje bolni i mekše bi se ateriralo na polje europskih horizontalnih potpora, pogotovo ako bi Hrvatska dobila prijelazno razdoblje. Ovako, u svega mjesec dana, riješeno je: Brodotrogir se gasi. Ima oko 1200 zaposlenika. Kraljevica sa svojih 577 radnika se privatizira, a novi vlasnik će onda valjda pokrenuti jahting proizvodnju. Pitanje je treba li mu 577 škverana? Brodosplit, koji stvara polovicu u ukupnoj masi gubitaka svih pet državnih navoza – opstaje, s praznom knjigom naruždbi i korupcijskom aferom o pranju novca bez epiloga. Riječki 3. maj zatvorit će jedan navoz te od sadašnjih 3000 radnika morati smanjiti broj radnika za 462. Pulski Uljanik (jedini čija se bilanca do 2007. i najave privatizacije nije crvenila) morat će ili vratiti stotine milijuna eura dobivene pomoći ili pak okljaštrena temeljnog kapitala izvlačenjem nekretnina na pomorskom dobru krenuti u privatizaciju core businessa. Ako ne i oboje. Država je već jednom sanirala brodogradnju 2000. godine, a smjenama garnitura u vrhu države izostao je drugi korak – restrukturiranje. Umjesto da se dio kuna usmjerenih u kase brodogradilišta ulagao u tehnološku obnovu (kao Uljanik d.d.), koja bi onda omogućila i prelazak na gradnju sofisticiranijih brodova, ulagalo se u likvidnost. A prvi u redu za naplatu svojih potraživanja uvijek su stajali kooperanti. Javne spekulacije o sprezi politike i gospodarstva kroz korupcijsko sito u brodogradnji ostale su jeka. Prigovori EK da moramo iskorijeniti koruptivni uzus i dalje se nižu, a zbog našeg ekspresnog rješavanja problema brodogradnje sječom navoza, čak se zaključuje i da strogi EU zapravo želi eliminirati konkurenciju. Ne prijeti brodogradnji Europa. I da Hrvatska ne teži ulasku u Europsku uniju, domaći bi se navozi s postojećim načinom poslovanja sami urušili. Nagomilali su 1,3 milijarde dolara gubitaka, koje će država drugi put sanirati sa 10 milijardi kuna. Propadaju samo nekontrolirani načini sklapanja ugovora i tokovi kretanja državnog novca, izravne proračunske kune i otplate kreditnih anuiteta od kojih su se naplaćivali uglavnom kooperanti jer radnicima su plaće itekako kasnile.

Autor: Tanja Čorak
02. svibanj 2008. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close