Hrvatsko podmorje neprocjenjiva je riznica podmorskoga blaga, a prema raznolikosti i bogatstvu nalazišta u svjetskom je vrhu. Dok otkriveni ostaci prapovijesti, antike, brodoloma od 16. do 18. stoljeća, ali i iz novije povijesti, govore o burnoj prošlosti ovih krajeva, ni znalci ne znaju što sve još skriva plavetnilo hrvatskoga Jadrana. Upravo zato strast za istraživanjima podmorja samo jača. U hrvatskom je podmorju, prema podacima Ministarstva kulture, 400 arheoloških nalazišta, od kojih je stotina registrirana. Od podmorske arheološke građe najviše je amfora zbog plovnih putova duž istočne obale Jadrana u grčko i rimsko doba, no podosta su istražene i olupine posebno iz vremena Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Masovnijim pokretom sportskoga ronjenja 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća podosta je lokaliteta opljačkano, ponajprije amfora, ali i druge antičke keramike koje su postale ukras privatnih kuća diljem Hrvatske i svijeta. Mnoge su možda i vrijedan dio slagalice koji bi mogao pomoći znanstvenicima u slaganju mozaika ovdašnje povijesti. Zaštita i kontrola u novije su vrijeme bitnije pooštreni, ali i svijest ronilaca je porasla.

Provalnici u kaveze
Dio domaćeg zakonodavstva strogo štiti podvodnu arheološku građu, a Hrvatska je među prvima u svijetu ratificirala UNESCO-ovu Konvenciju o zaštiti arheološke baštine iz 1992. godine. Osim po bogatstvu i raznolikosti podmorskoga blaga, čuvenom diljem svijeta, Hrvatska je jedinstvena i po metodi zaštite podmorskih nalazišta – postavljanju čeličnih kaveza koji čuvaju zaštićene lokalitete i predstavljaju male arheološke muzeje na morskom dnu i za njima vlada ogromno zanimanje u svjetskoj javnosti. Takvu zaštitu favorizira i sam UNESCO. Na takav je način zaštićeno osam antičkih lokaliteta potopljenih rimskih brodova s amforama, u akvatoriju Lastova, Raba, Paga, Žirja, kod Umaga i Rogoznice. “Sustavna arheološka istraživanja mogu trajati niz godina i izuzetno su skupa, sve se vadi iz mora, čisti i u većini slučajeva postavlja u muzejske depoe, a rjeđe u muzejski postav. U ovom slučaju, nakon manjih probnih istraživanja, sve ostaje na morskom dnu i postavlja se čelični kavez. Lokalni ronilački centri dobivaju potom koncesiju Ministarstva kulture temeljem koje smiju voditi skupine ronioca na te lokalitete. Dopušteno im je i otključati kavez, pustiti ih unutra, a potom ga iznova zaključati. Antički su brodovi ispod pijeska ili u mulju, drvo se uglavnom već raspalo, pa same konstrukcije i nisu toliko vidljive, ali se zato uz obilje očuvanih amfora ondje mogu vidjeti čak i posudice za pripremu hrane, antička sidra i sl. Iako ronjenje bez nadzora nije dopušteno ni u njihovoj blizini, bilo je i takvih koji su pokušali prepiliti kaveze”, kaže Danijel Frka, voditelj podmorskih ekspedicija i vanjski suradnik Ministarstva kulture i Hrvatskog restauratorskog zavoda na projektima zaštite potopljenih brodova. Objašnjava kako je, primjerice, blizu rta Sorinj otoka Raba na 30 do 35 metara pod kavezom tridesetak amfora iz vremena 2. do 1. stoljeća prije Krista, slično je i u velebitskom kanalu nedaleko od luke Žigljen na Pagu, na dubini 21 do 25 metara. Kod Žirja je također u kavezu antički brod s amforama iz 2. do 1. stoljeća prije Krista.

Titanic Jadrana
Kao jedno od bitnijih nalazišta ističe najveći pronađeni antički brod sa 1600 amfora iz 3/4. stoljeća poslije Krista, sjeverno od luke Cavtat. Njemu, veli, Frka, nije potreban kavez jer su amfore, odnosno pithosi, kapaciteta i po nekoliko stotina litara, pa se ne mogu izvaditi. Akvatorij Visa inače je pun olupina brodova i zrakoplova iz Prvog i Drugog svjetskog rata i privlači podosta ronioca, no često su nalazišta diljem Jadrana na mjestima koja uopće nisu atraktivna sportskim roniocima. Bogata i dosta dobro istražena su nalazišta olupina od 16. do 18. stoljeća koje zbog željezne građe podvodnim turistima nude zanimljive prizore. Danijel Frka kaže kako 80 posto turista koji angažiraju lokalne ronilačke centre žele upravo vidjeti olupine željeznih brodova. Objašnjava kako je najveći ratni vojni brod potopljen u Jadranu – austrougarski bojni brod Szent Istvan, koji je 1918. godine potonuo 8 nautičkih milja zapadno od Premude, i spava na dubini od 66 metara. Najzanimljiviji i najveći brod ikad potopljen u našem moru uživa specijalnu zaštitu, nije dostupan sportskim roniocima, već samo organiziranim međunarodnim ekspedicijama, uz posebnu dozvolu Ministarstva kulture. Zbog goleme olupine duge čak 153 metra, nosi nadimak Titanic Jadrana, a na njemu je poginulo više od stotinu mornara.

Među najpoznatijim olupinama je i putnički parobrod Baron Gautsch, koji je 1914. godine naletio na minu zapadno od Rovinja i potonuo u nepunih 10 minuta. Zovu ga jadranski “Mali Titanik”, a leži na dubini 40 m. Istarska je obala bogata olupinama ratnih i trgovačkih brodova, među kojima su poznatiji britanski minolovac Coriolanus i njemačka torpiljarka TA35 kod Novigrada. Uz obalu Krka krije se grčki teretni brod Peltastis, potonuo 1968. godine. Kod Komiže su dva parobroda – talijanski Teti i grčki Vassilios koji su na morskom dnu od 30-ih godina prošloga stoljeća. Čuvena je ondje i olupina američke leteće tvrđave – bombardera iz 2 svjetskog rata, a kod Dubrovnika – Totonno, talijanski brod potonuo u Drugom svjetskom ratu. Kao vrijedno, nedavno završeno znanstveno istraživanje, Irena Radić-Rossi, podvodna arheologinja Hrvatskoga restauratorskog zavoda, ističe istraživanje olupine rimskoga teretnog broda iz 4/5 stoljeća nakon Krista, pronađenog tek stotinjak metara od današnje luke mjesta Pakoštane kod Zadra. Iako bez spektakularnih materijalnih nalaza, slovi kao prvorazredan arheološki lokalitet, na dubini od tek 2,3 metra. Vrijedan je i zbog zajedničkog rada domaćih i inozemnih znanstvenika s područja nautičke arheologije, ali i velike podrške lokalne samouprave. “Svjetska je javnost sve više zainteresirana za podvodnu arheologiju u Hrvatskoj. U socijalizmu smo bili začahureni, što nas je zaštitilo od lovaca na blago, no unazad 5 godina interes svjetske javnosti je porastao jer nam je tehnika omogućila da kvalitetno prikažemo čime raspolažemo i što radimo, a i hrvatski su znanstvenici sve prisutniji na međunarodnoj sceni”, kaže Irena Radić-Rossi i najavljuje kako će 4. međunarodna konferencija za podvodnu arheologiju biti održana 2011. godine u Zadru, u kojem je prošloga ljeta otvoren Međunarodni centar za podvodnu arheologiju.

Ilirski pirati
Ujedno ističe kako će naša zemlja biti uvrštena i u mega projekt istraživanja prapovijesti na vrlo velikim dubinama diljem Europe, jer i u nas, vjeruje se, postoje vrijedna nalazišta čak i izvan teritorijalnoga mora. “Gdje god se zagrebe”, nešto bi se moglo pronaći, na obali i pod morem. Od uvale do uvale Ugljana ili Pašmana, može se, primjerice, pronaći kakva fascinantna vrijednost. Općenito, imamo sve, od lokaliteta iz prapovijesnog doba pogodnih za proučavanje tadašnjih pejsaža, antički brod očuvane konstrukcije, venecijanski brod krcat teretom, potonule luke… Čak i građu koju nitko u svijetu nije vidio niti zna čemu je služila – poput prošupljenog dolija pronađenog u Kaštel Sućurcu. Opće je poznato da su doliji služili za skladištenje vina, ulja, slane ribe, no funkcija prošupljenog nije poznata”, objašnjava sugovornica iz Odjela za podmorsku arheologiju HRZ-a i dodaje kako bi bilo zanimljivo istražiti ilirsko pomorstvo koje je fasciniralo još antičke pisce jer se radilo o vještim pomorcima, pa i piratima, koji su imali hrabrosti sukobiti se i s rimskom mornaricom. Sigurna je kako bi se za takva istraživanja zainteresirala svjetska znanstvena zajednica.

Turisti, ribari, građevinari i ronioci ugrožavaju nalazišta

‘U plitkom moru sva poznata i nepoznata nalazišta ugrožena su zbog prevelike dinamike ljudi i brodova i nisu ni potrebni pljačkaši. Velika su opasnosti i građevinari koji, umjesto što se boje arheologa trebaju s nama zajednički riješiti takva pitanja na korist čitave zajednice. Nerijetko nalazišta devastiraju i turisti, jer ih nitko ne upozorava, a i ronilački centri često vode na probna ronjenja čak i na zaštićene lokalitete’, objašnjava podvodna arheologinja i ističe kako lokaliteti nisu sigurni ni u velikim dubinama zbog kočarica. Ističe važnost zaštite i očuvanja ove baštine uz kvalitetnu suradnju arheologa, ronioca, lučkih kapetanija, ali i lokalne zajednice, vojske i policije. Inače, i hrvatske rijeke poput Drave, Save, Kupe, Cetine, Krke i Zrmanje, kriju vrijedne ostatke povijesti ispod površine vode. Ipak, slabo su istražene, projekti su zahtjevniji i u sjeni su istraživanja Jadrana.

vrhunska prilika

Vrijedna lokacija uz Neretvu traži novog vlasnika, Grad Opuzen objavio natječaj

ubrzana digitalizacija

Bez njih nema ni struje ni interneta: zašto su kabeli postali najvažnija infrastruktura Europe