Priznanja koja su nedavno konačno stigla Neni Belanu došla su svakako prekasno, jer oduvijek (ili barem od drugog albuma Đavola, “Halo Lulu 22” iz 1987.) je jasno da je Belan daleko najtalentiraniji autor svoje generacije, a hrpu Porina osvojio je u prilično suhoj diskografskoj godini.

Špekuliranja o tome bi li ih dobio da su mu u konkurenciji bili primjerice stalni porinovski pretplatnici Gibonni i Oliver, samo bi umanjilo njegov uspjeh. Belanove izgubljene godine (druga polovica ’90-ih i prvih par godina novog milenija) odavno su iza njega, a sa jakim posljednjim albumom, preklanjskim “Rijeka snova” i velikim, u kolektivnu memoriju duboko ugrađenim back katalogom, Belan i njegovi savršeno uigrani Fiumensi prvorazredna su koncertna atrakcija. Uobičajene fraze o trijumfalnom live albumu kao kruni karijere, dokumentu vremena i tome slično, pale i ovdje, ali ima tu i nešto više. Naime, Neno Belan je kroz godine u kojima je tiho i od medija daleko gradio svoj impresivan opus, skupio solidan fanbase, i to generacijski i geografski prilično šaren, što se na live albumu najbolje čuje u jednako ekstatičnom prijemu starih hitova Đavola, kasnijih Belanovih festivalskih evergrina ili pak novijih, klapskim prizvukom obojenih mediteranskih pop stvari (od kojih se ističe savršena “Srce od leda”). Album je snimljen u Tvornici na nastupima u ožujku i studenom prošle godine, na prvom je gostovao i Dino Dvornik (do drugog ga već na žalost nije bilo), a tu je i neizbježni Massimo, dok je Marijan Ban svoj doprinos dao (doslovce!) telefonski. Za Belanove Fiumense nema puno glazbenih nepoznanica, čega god se prime zvuči uvjerljivo, pa se osim ovog albuma, toplo preporuča i posjet prvom mogućem live nastupu…