Plešući mambo bosonoga u filmu “I Bog stvori ženu” iz 1956. godine kultna glumica Brigitte Bardot vinula se do međunarodne slave. Razbarušene kose i sirove, gotovo životinjske energije, zračila je seksualnim magnetizmom kakav je dotad rijetko viđen u mainstream kinematografiji.
Tog trenutka rođena je globalna ikona – žena koja nije samo promijenila film, nego i način na koji svijet gleda žensku slobodu, želju i tijelo.
Brigitte Bardot, koja je preminula 28. prosinca u 91. godini života, zauvijek je promijenila način na koji su žene prikazivane na filmu i postala simbol nove ere seksualne slobode. Da sve bude zaokruženo – napustila nas je u svojoj kući La Madrague u Saint-Tropezu, mjestu koje je upravo ona pretvorila u globalni pojam ljeta, hedonizma i mediteranske nonšalancije.
U vrijeme kada je kino 50-ih godina nudilo stroge, pristojne i često sputane ženske likove, Bardot je na platno donijela nešto sasvim drugo – mješavinu djevojačke razigranosti i kontinentalne senzualnosti. Jedan ju je časopis prozvao “princezom durenja i groficom zavodljivog pogleda”, imidžem koji je s vremenom počela duboko prezirati.
Nemilosrdno plasirana kao hedonistički seks-simbol, Bardot je bila frustrirana jer nikada nije uspjela u potpunosti ostvariti ambiciju da bude shvaćena kao ozbiljna glumica. Na vrhuncu slave napustila je filmsku karijeru i posvetila se borbi za prava životinja. Godinama poslije njezinu reputaciju obilježile su i kontroverze – višestruko je kažnjavana zbog poticanja rasne mržnje i homofobnih izjava, a vlastiti sin tužio ju je za emocionalnu štetu nakon što je u autobiografiji napisala da bi radije da je “rodila malog psa”, nego njega.
Tražila je nešto više
Unatoč svemu, u kolektivnom pamćenju ostala je žena koja je u svom zlatnom razdoblju na svjetsku scenu besramno plasirala bikini, žensku želju i francusku kinematografiju. Bardot je pomogla da bikini 50-ih godina postane društveno prihvatljiv, u vrijeme kada je taj komad odjeće bio zabranjen u Španjolskoj, Italiji i velikom dijelu SAD-a zbog navodne nepristojnosti. Rođena kao Brigitte Anne-Marie Bardot u Parizu 28. rujna 1934. godine, odrasla je s mlađom sestrom u luksuznom stanu u najotmjenijem dijelu grada. Njezini roditelji bili su imućni, strogi i duboko religiozni, s vrlo visokim očekivanjima. Djevojačka prijateljstva bila su strogo nadzirana, a kada su djevojčice jednom razbile omiljenu majčinu vazu, bile su fizički kažnjene, i to tako da su ih – bičevali!
Tijekom njemačke okupacije Pariza u Drugom svjetskom ratu Bardot je većinu vremena provodila kod kuće, plešući uz gramofonske ploče. Majka je poticala njezin interes i upisala je na satove baleta već sa sedam godina. Njezini profesori na Pariškom konzervatoriju opisivali su je kao iznimno nadarenu učenicu, a osvajala je i nagrade. Ipak, život joj je ubrzo postao tijesan i zagušujući. Sa samo 15 godina, kako je poslije rekla, tražila je nešto više, neku vrstu ispunjenja. Obiteljski prijatelj nagovorio ju je da pozira za naslovnicu časopisa Elle, a fotografije su izazvale senzaciju. U vrijeme kada su moderne žene nosile kratku kosu, savršeno usklađene modne dodatke i krojene kostime, Brigitte je imala dugu raspuštenu, razbarušenu plavu kosu i tijelo balerine – vitko, snažno i nesvakidašnje. Postala je utjelovljenje novog stila “jeune fille”, mlade djevojke koja ne pristaje na konvencije.
Već kao dijete od 16 godina bila je najpoznatije lice naslovnica u Parizu. Fotografije su privukle pozornost redatelja Marca Allégreta, koji je poslao svog asistenta Rogera Vadima da je pronađe. Iako probna snimanja nisu bila uspješna, Vadim – šest godina stariji – postao joj je mentor, a potom i zaručnik. Njihova veza bila je burna i intenzivna, a kada su roditelji doznali za nju, zaprijetili su da će je poslati u Englesku. U očaju, Brigitte je pokušala samoubojstvo, ali je spašena u posljednji trenutak. To je bio samo prvi u nizu njezinih pokušaja samoubojstava jer, kako je poslije napisala u svojoj biografiji, njezin je život bio ogromna sreća i još veća nesreća – nikada ništa nije bilo mlako i između toga.
Vadim je u njezinim očima bio “divlji vuk” – istodobno zastrašujući i neodoljivo privlačan. Roditelji su na kraju popustili, ali su zabranili brak prije njezine punoljetnosti. Čim je navršila 18 godina, par se vjenčao, a Vadim je počeo sustavno oblikovati njezin javni imidž. Prodavao je fotografije njihova vjenčanja medijima, podučavao je javnim nastupima i osiguravao joj manje filmske uloge. Pravi proboj dogodio se 1956. godine filmom “I Bog stvori ženu”. Iako u Francuskoj nije doživio financijski uspjeh, u SAD-u je izazvao skandal. Bardot je tumačila lik djevojke Juliette koja bez srama slijedi vlastite želje, pleše bosonoga, znojna i raspuštene kose. Za američku publiku naviklu na pristojnu i do grla zakopčanu Doris Day, bila je šok i senzacija. Filozofkinja Simone de Beauvoir proglasila ju je simbolom “apsolutne slobode” u vremenu koje je još uvijek zaziralo od nje. Slijedile su godine nevjerojatne slave. Snimila je ukupno 47 filmova, surađivala s redateljima poput Jean-Luca Godarda, Louisa Mallea i Henrija-Georgesa Clouzota, osvajala nagrade i punila kina diljem svijeta. Istodobno je gradila i glazbenu karijeru, snimivši više od 60 pjesama, među kojima i legendarne suradnje sa Sergeom Gainsbourgom. Njezina verzija pjesme “Je t’aime… moi non plus” desetljećima je bila skrivena od javnosti, ali je poslije stekla kultni status. U modi je ostavila jednako snažan trag: popularizirala je bikini, Bardot izrez, gingham uzorke i frizuru choucroute, a njezino ime postalo je sinonim za bezvremenski francuski šik.
Iza glamura, međutim, krila se složena i često bolna privatna priča. Bardot se čak četiri puta udavala, imala brojne burne veze i sama je priznavala da je cijeli život tragala za strašću. U svojoj biografiji koju je napisala sa 63 godine napisala je, između ostalog: “Kad živite tako intenzivno kao ja, uvijek dođe račun na naplatu”, priznajući da je neposredno prije povlačenja iz svijeta filma pila dvije boce šampanjca i tri boce vina dnevno. Govoreći o pokušajima samoubojstva – rezanju zapešća, tabletama za spavanje i pokušaju trovanja plinom – dodala je: “Ne možete pobjeći od boli koja slijedi nakon velike sreće.”
Golemi utjecaj
U knjizi piše o ljubavnicima koji su je tukli, varali i iskorištavali, o tome kako su je, zbog njezine naivnosti i ranjivosti, tretirali kao bludnicu. Među njezinim najpoznatijim ljubavnicima bili su filmski zavodnici poput Jean-Louisa Trintignanta i Warrena Beattyja. Zapostavila je jedinog sina Nicolasa, kojeg je dobila s glumcem Jacquesom Charrierom, a trudnoću je opisala kao “Božju kaznu”.
Filmski svijet joj je, priznala je, uglavnom dosađivao, a pravo olakšanje osjećala je tek kad bi snimanje završilo. No, njezin je utjecaj daleko nadmašivao filmski svijet. Kao muza Andyja Warhola, Bardot je stvorila i takozvanu “Bardot pozu”, koju su poslije često oponašale Monica Bellucci i Elle MacPherson. Riječ je o prepoznatljivom stavu u kojem je žena odjevena u crne tajice, a ruke su prekrižene preko grudi – istodobno zaštitnički i zavodljivo, nevino i snažno.
Obožavali su je i glazbeni velikani. Mladi John Lennon i Paul McCartney bili su među njezinim idolopoklonicima te su čak planirali snimiti film u kojem bi se skupa pojavili Bardot i Beatlesi. Ni Bob Dylan nije ostao imun na njezinu karizmu – prema bilješkama na omotu njegova prvog albuma, prvu pjesmu koju je ikada napisao posvetio je upravo njoj. Razmjeri njezina utjecaja na popularnu kulturu bili su toliko golemi da je 1958. godine Raymond Cartier, tadašnji glavni urednik časopisa Paris Match, naručio opsežnu reportažu na čak osam stranica pod nazivom “slučaj Bardot”. U njoj su sudjelovali psiholozi, antropolozi i sociolozi, pokušavajući objasniti i razložiti moć njezine privlačnosti i fenomen koji je nadilazio modu, film i slavne – i prerastao u društveni i kulturni simbol jednog vremena.
“Ludilo koje me okruživalo uvijek mi se činilo nestvarnim”, rekla je jednom. “Nikad nisam bila spremna za život zvijezde. Danas sam sretnija u svojoj rutini nego kad me progonilo sto fotografa.” Svoj imidž seks-simbola namjerno je razorila odbijanjem estetskih operacija, lošim odijevanjem i životom daleko od glamura. Nakon što je vilu u Saint-Tropezu darovala zakladi, preselila se u malu kuću okruženu spašenim životinjama, zahrđalim Renaultom 4 i pokvarenim Range Roverom.
“Nemojte misliti da sam nezadovoljna”, rekla je. “To bi bila gorčina. Moj je život danas upravo onakav kakav sam oduvijek željela – kakav sam potajno sanjala.” Majčinstvo joj je bilo najteži teret. Trudnoća i rođenje sina Nicolasa doživjela je kao traumatično iskustvo, a njihov odnos godinama je bio obilježen distancom, javnim sukobima i sudskim procesima. Otvoreno je govorila o depresiji, pokušajima samoubojstva i osjećaju da nije stvorena za ulogu majke, što je dodatno polariziralo javnost. Godine 1973., na vrhuncu slave, Bardot je iznenada napustila filmski svijet. “Svoju ljepotu i mladost dala sam muškarcima. Svoju mudrost i iskustvo dat ću životinjama”, rekla je tada i okrenula se aktivizmu.
Trajni biljeg
Posvetila se zaštiti životinja, osnovavši Zakladu Brigitte Bardot. Postala je vegetarijanka, prodavala vlastiti nakit kako bi financirala projekte, sudjelovala u kampanjama protiv lova na tuljane, trgovine krznom, koride i industrijskog uzgoja. Za mnoge je postala moralni glas životinjskih prava, a njezina predanost toj borbi bila je neumorna i beskompromisna. Istodobno, razdoblje koje je uslijedilo obilježile su i brojne kontroverze. Zbog izjava o imigraciji, islamu, ritualnom klanju i društvenim temama više je puta osuđivana i novčano kažnjavana zbog poticanja mržnje. Podržavala je krajnje desne političke opcije u Francuskoj, što je bacilo sjenu na njezinu javnu sliku i dovelo do toga da posljednje godine života provede povučeno, gotovo kao samotnjakinja. Bila je u braku sa svojim četvrtim mužem Bernardom d’Ormaleom u trenutku svoje smrti. On je pak godinama bio povezan s kontroverznim političkim krugovima – radio je i kao savjetnik pokojnog krajnje desnog političara Jean-Marieja Le Pena. Glumica je otvoreno podržavala Le Penov politički pokret, što je dodatno podijelilo javnost i bacilo sjenu na njezinu javnu sliku. Tako je njezin kasniji život, uz kultni status i golemu ostavštinu u filmu i pop-kulturi, bio obilježen i kontroverzama koje su izazivale snažne i često suprotstavljene reakcije. Unatoč svemu, njezina ostavština ostaje golema. Bardot je bila službeni model za Marianne, simbol Francuske Republike, lice koje je definiralo estetiku 50-ih i 60-ih, inspiracija umjetnicima, dizajnerima, glazbenicima i generacijama žena. Od Beatlesa do Boba Dylana, od Diora do suvremenih pop ikona, njezin utjecaj proteže se daleko izvan filma. Brigitte Bardot ostaje paradoks: ikona slobode koja je bježala od slave, žena koja je promijenila način na koji svijet gleda tijelo i želju, ali i osoba čiji su stavovi izazivali duboke podjele. Upravo u toj slojevitosti leži trajna fascinacija njome – jer Bardot nikada nije bila samo slika, nego snažna, proturječna i neizbrisiva pojava svoga vremena.
