Stoljećima su Europljani bježali u Ameriku u potrazi za osobnim, vjerskim i političkim slobodama, za sigurnošću i boljim životom, za samostalnošću i neovisnošću koja bi im omogućila da svojim radom osiguraju egzistenciju, a mnogi i da steknu bogatstvo. Tu ambiciju jednostavno su nazvali “američkim snom”. No, sada su se stvari bitno promijenile. Sada sve više Amerikanaca pogledava s druge strane Atlantika u potrazi za socijalnom sigurnošću, kvalitetnijim životom, solidarnošću, slobodnim vremenom… Kako se, dakle, američki premetnuo u europski san u okviru Europske unije opisao je u svojoj najnovijoj knjizi američki politolog Jeremy Rifkin, osnivač i predsjednik fondacije koja se bavi utjecajem novih tehnologija na gospodarstvo, okoliš i društvo. Rifkin je poznat po svojim radikalnim stavovima o mogućim posljedicama nepromišljene primjene novih tehnologija, objavio već dvadesetak knjiga, a kao kolumnist redovno piše za Los Angeles Times, Guardian, Frankfurter Allgemeine, Espresso, El Pais i Le Monde. Glasi i kao jedan od intelektualaca s najvećim utjecajem na američku politiku.
Izgubljeni ideal
Rifkin je previše iskusan da bi se svrstao među one tisuće dokonih Amerikanaca koji Europu doživljavaju kao neko historijsko područje turističkog istraživanja. Njegovo oduševljenje mnogo je dublje i seže u sve pore društva, od politike i ekonomije, do zdravstva, socijale, kriminala, kulture. Njegova usporedba Amerike i Europe pogubna je za njegovu domovinu koja se, po njegovom dubokom uvjerenju, jako izmijenila i izvrgla u suštu suprotnost onom idealu kojem su težili milijuni useljenika. U prvom redu, Rifkin je šokiran načinom razmišljanja svojih sunarodnjaka. Oni su duboko uvjereni u to da su “izabrani narod” od Boga, prožeti su religioznošću, dvije trećine Amerikanaca pa čak i visoko obrazovanih vjeruje u đavla, a trećina ih misli da je Bibliju napisao sam Bog. Sve to Europljanima je veoma čudno i strano. Takva slijepa zanesenost Amerikanaca prenosi se i na odnos prema svojoj naciji. Čak 72 posto građana SAD ponosno je na svoju zemlju i uvjereni su da upravo Amerika mora biti uzor drugim državama, a isto vjeruje manje od polovine Europljana. Takvi Amerikanci, piše Rifkin, u ostvarenju svog “američkog sna” uzdaju se u dobitak od ulaganja, nasljedstva ili puke sreće. “Nijedna od tih kategorija ne iziskuje ni naporan rad ni ustrajnost, što je Benjamin Franklin smatrao presudnim za postizanje uspjeha u Americi”, piše Rifkin. U tome se očituje prva velika razlika Europe i Amerike koja je toliko oduševila Rifkina. Dok 68 posto Amerikanaca misli da mogu osobno utjecati na uspjeh u životu, isti postotak Nijemaca misli potpuno drugačije. Europljani su solidarniji prema siromašnima, dok Amerikanci siromašne optužuju za nesposobnost, nespremnost na rad i rizik te smatraju da država ne bi trebala voditi računa o njima. No gospodarski pokazatelji ne daju Amerikancima za pravo da se postavljaju s visine prema ostatku svijeta. Produktivnost u Europi u naglom je porastu, Norveška, Njemačka, Francuska uz pomoć Belgije, Danske, Austrije, Finske, Italije i Švicarske, ostvaruju veću produktivnost od SAD-a. Istovremeno, Europljani mnogo kvalitetnije žive i čak traže smanjenje radnog tjedna, kao što je to učinila Francuska, a Belgija uvela neke inovacije u radno zakonodavstvo. Primjerice, francuski radnici godišnje na poslu provedu 1562 sata, a američki 1877 sati.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu