Posljednja preživjela od najezde tamnoputih pjevačica s kraja prošlog i početka tekućeg stoljeća zasad je Alicia Keys. Tri studijska albuma i tridesetak razloga za podgrijavanje teze o pronošenju plamena stare škole soula, rythma’n’bluesa, nastavljaju se na istoj kvalitativnoj razini na koju slušatelje navikava od epskog singla “Fallin” s predstavnog albuma “Songs In A Minor” kroz jednako kvalitetan nastavak u vidu “Dnevnika Alicie Keys”. Djevojka je iznimno kvalitetna skladateljica, ujedno i rijetko ujednačena, vrsna interpretatorica klasnih komadića ljubavne pop poetike. Vodila glavnu riječ klavirom ili razvijala vokalne melodije kao nositelje pjesama, Alicia nema problema sa zaokruživanjem malih pop čudesa. Njeni životni sokovi uzburkano teku premda se radi naoko o mirnim vodama. U trenu referira na aktualni pop trenutak (suradnjom s mahericom za jednostavne gitarističke akorde Lindom Perry u “Superwoman”), nije joj nestvarno pomiriti hip hop ritam i klasičnu piano naobrazbu (intro stvar, prvi singl “No One” ili bravurozna “Where Do We Go From Here”), ako poželi uzima dušu i Arethi Franklin (fantastična “Wreckless Love”), s lakoćom se prebacuje u nevinu naivnost šezdesetih pjevušeći o progresivnom napretku njegovih ruku od prve do treće baze (“Teenage Love Affair”), sklizne katkad u patetiku (“I Need You”), vraćajući se sljedećeg trena bogatim baladama (“Prelude To A Kiss” i “Tell You Something”), da bi zaključila impresivno, promuklim puštanjem glasa iz dubine mladog tijela a postarije duše (“Sure Looks Good To Me”). Ako ostane takva kakva je, najbolja je.
(Anđelo Jurkas/Vip.music.hr)