Iako je u hrvatskim medijima sastanak u Sočiju američkog predsjednika Georgea W. Busha i ruskog Vladimira Putina ostao u sjeni, na njemu je postalo očigledno kojim će se smjerom nastaviti američko-rusko-europski donosi. Glavni problem između dvije zemlje najavljeno je američko postavljanje proturaketnog štita u Europi, praktički na ruskoj granici. Prema viđenome na sastanku, čini se da su se Putin i Bush vodili maksimom iz mafijaškog filma “Kum”: “Drži svoje prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže.” Naime, Rusija je počela popuštati pred američkim planom o postavljanju proturaketnog štita u Europi, te im sada nudi suradnju u njegovoj gradnji, dok Amerikanci zbog sve opasnijeg ruskog nuklearnog arsenala to polako prihvaćaju. Donedavno su Rusi ultimativno zahtijevali da se u Europi štit ne postavlja i prijetili usmjeravanjem svojih nuklearnih raketa na europske gradove. A onda je u Sočiju, smirenim tonovima, Rusija počela popuštati Americi oko razmještanja američkog proturaketnog štita. Umjesto rasprave o tome što je cilj štita (Amerikaci tvrde da je to zaustavljanje iranskog napada, a Rusi da je to nadzor nad njihovim teritorijem, što je vjerojatno i istina), dva su predsjednika stidljivo najavila kako su počeli razgovore o tome da raketni štit uspostave zajedno. Iako obje zemlje još imaju velik manevarski prostor za promjenu stava, taj bi sastanak mogao označiti početak velike promjene. Prvi znaci bili su govor u kojem su Putin i Bush govorili s novinarima nakon jutarnjih razgovora. Putin je u suprotnosti sa svojom dotadašnjom retorikom rekao kako je “bilo nekih pozitivnih pomaka” prema smanjivanju tenzija zbog ovog problema. “Našu zabrinutost Amerikanci su napokon u potpunosti shvatili”, rekao je Putin koji je američke reakcije na ruske prijedloge nazvao “važnim i korisnima”.

Ove nejasne riječi iz političkog metajezika preveo je ministar Sergej Lavrov: “Mogućnost da radimo zajedno napokon se pojavljuje i mi smo spremni na nju.” Na koncu, u zajedničkoj deklaraciji nakon završetka sastanka u Sočiju otišli su i korak dalje izjavivši da su obje strane zainteresirane za razvoj proturaketnog sustava u kojem će Rusija, Sjedinjene Američke Države i Europa biti ravnopravni partneri.“ Samo nekoliko tjedana prije toga zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Kisljak optužio je SAD da svoj proturaketni štit žele uvesti u Europu samo kako bi ”držali na oku“ rusko nuklearno oružje. Amerikanci se zapravo ni s potpuno razvijenim raketnim štitom ne mogu oduprijeti masovnom napadu. Njihov plan razvoja raketnog štita (NMD) uključuje smještanje 40 raketa na Aljasci, četiri u Kaliforniji, deset u Poljskoj, dok bi radar sustava bio u Češkoj. Upravo je radar najsporniji dio, jer će omogućiti Amerikancima dubinski nadzor ruskog zračnog prostora. Same rakete uglavnom će biti mobilne i nalaziti se na brodovima američke mornarice. Preciznije, na brodovima će ih biti ukupno 130. Zbog radarske prijetnje Rusi su prošle godine na sastanku G8 spretno pokušali podvaliti. Naime, Amerikancima su ponudili korištenje podataka sa svoje vlastite radarske baze Gabala, koju imaju u Azerbajdžanu, na samoj granici s Iranom. Činjenica da su Amerikanci to ne trepnuvši odbili samo je povećala rastuću rusku paranoju. Putin je svoju ponudu ponovio Bushu nešto kasnije na sastanku u Kennebunkportu, ali ponovno je glatko odbijen. ”Ne postoji razuman razlog koji bi objasni američku potrebu raspoređivanja ovog sustava, osim da na oku drži naš sustav nuklearnog odvraćanja“, rekao je tada Kisljak za Interfax. No istodobno je potvrdio kako SAD nude Rusima da njihovi časnici budu prisutni na položajima američkog proturaketnog oružja u Češkoj i Poljskoj. Ipak, tu ponudu nikada nisu dali ”crno na bijelo”.

Razlog za najnovije američko popuštanje svakako je uspješan razvoj mobilne inačice rakete s nuklearnom bojevom glavom Topol-M (NATO naziv SS-27) i njezina inačica koja se lansira s podmornice Bulava (SS-N-30). Topol-M koji se ispaljuje iz fiksnog raketnog silosa ima 60 posto izgleda da probije američku obranu, a novorazvijene inačice na mobilnim lanserima (kamion i podmornica) povećavaju te izgleda na fantastičnih 87 posto. Mobilni i fiksni Topoli činiti će osnovu ruskih strateških raketnih snaga od 2015. Stare je nuklearne rakete bilo relativno lako onesposobiti ako ih se uoči na vrijeme. Dovoljno je bilo na njih ispaliti proturaketne projektile s manjim nuklearnim punjenjima. U slučaju da presretači eksplodiraju u krugu od 10 kilometara od nadolazeće rakete, ona bi postala neupotrebljiva. No SS-27 i SS-N-30 dizajnirani su kako bi izdržali nuklearnu eksploziju u radijusu od samo 500 metara, što je praktički nemoguće jer manevriraju poput krstarećih raketa i pri obrušavanju iz svemira ostvaruju brzine od 15.000 km/h.