Svjetske statistike kažu da se knjige najviše prodaju u jesen. To su jedne od onih statistika koje imaju uporište u brojkama, ali nemaju u zdravoj pameti ili barem ne u našoj, domaćoj praksi.

Nije nam potrebno posebno istraživanje da bismo znali da knjižare nikada nisu tako pune kao u predbožićno vrijeme, kada se knjige kupuje da bi ih se poklanjalo, kao ni da se tijekom godine najviše čita ljeti, kada se dragocjena dokolica troši da bi se te iste poklonjene knjige pročitalo. Mada – da se vratimo statistici – nakon cijele, sada već skoro desetljetne priče o čitateljskom procvatu u Hrvatskoj, i dalje stoji porazan podatak da prosječan stanovnik ove zemlje godišnje pročita otprilike jednu knjigu. Ako se ta jedna ne razvuče za uspavljivanje tijekom cijele godine, nego se pročita baš ljeti, onda uistinu treba oprezno odabrati koji će to naslov biti: ovisno o tome možete sljedeće godine pročitati barem dvije ili pak ni jednu knjigu. Ove godine je izbor, na žalost, nešto lakši jer je kriza čak za trećinu smanjila nakladnički program u odnosu na prošlu godinu, a izdavači su pak spremno odgovorili na nove uvjete stavivši naglasak na knjige za samopomoć, čime se mi ovoga puta nećemo baviti. Dakle, kako odabrati prozu od koje vam neće takva jednostavna ugoda kao ležanje pod tamarisom nadomak moru postati sumorna dosada i od koje nećete poželjeti odustati već nakon prvih par stranica?

A vrući naslovi su…
Izbor je jednostavan ako su vam glavni orijentiri top ljestvice; uzmete prvih pet rangiranih beletrističkih naslova i ljeto je riješeno. A možete se osigurati i s jeftinim klasicima, koji su prije par godina preplavili tržište. No, ako se vaš ukus ne poklapa s masovnim ili ste neke klasike davno pročitali, a za neke odlučili da ih nikada nećete ni čitati, onda vam nema druge nego uskočiti u more noviteta i nekako isplivati. Pod uopćenom pretpostavkom da se čitatelji dijele na dvije skupine: one koji čitanjem žele dobiti na vremenu (to su oni koji od knjiga traže da prošire njihove spoznaje pa čitaju povijesne knjige, putopise, političku publicistiku….) i one koji čitanjem ugodno ‘’ubijaju vrijeme’’; naše su preporuke za ove druge, koji od literature očekuju čisti užitak. Pri tome literaturu ne dijelimo na zimsku, odnosno tešku, i ljetnu, koja bi, kao, trebala biti laka. Književnost je dobra ili loša, neovisno u kojim ju klimatskim uvjetima čitali. E, pa krenimo konačno s deset naslova, koji su objavljeni od prošloga ljeta i navođeni po abecedi, a ne literarnoj vrijednosti.

Ivana Simić Bodrožić
Hotel Zagorje (Profil)
Vukovar, velika tema hrvatskoga društva s kojom često ne znamo što ćemo i tretiramo ju u rasponu od naglašenog sentimenta do ignorancije, konačno je dobio ‘’svoju’’ autoricu – Ivanu Simić Bodrožić. Pjesnikinja i Vukovarka napisala je roman o ratnim i poratnim, izbjegličkim danima s rijetkim, finim pripovjedačkim pristupom toj osjetljivoj i zbog toga nezahvalnoj literarnoj temi. Roman se otvara zadnjim danima prividnoga mira u Vukovaru i rastankom roditelja i djece, koja putuju na more da bi zapravo trajno ostala u izbjeglištvu. Roman je ispripovijedan kroz prizmu djevojčice, koja će sedam godina provesti u prognaništvu i dijeliti skučene hotelske kvadrate s obitelji, očekujući vijesti o nestalome ocu i usput odrastajući. Iako prvenstveno privatna priča, ‘’Hotel Zagorje’’ je istovremeno i suptilna, ali jasna kritika društva i ogledalo Hrvatske kakva jest. Ili je barem bila tih devedesetih.

Roberto Bolano
Divlji detektivi (Vuković&Runjić, prevele Ariana Švigir i Simona Delić)
Čileanski pjesnik i prozaik Roberto Bola?o književno je obrazovanje stekao čitajući ukradene knjige, preživljavao je radeći fizičke poslove, a kada je relativno kasno počeo pisati, nije stao. U nepunih deset godina objavio je niz proznih djela, stekao iznimnu slavu i zaslužio usporedbu s Garciom Marquezom i Vargasom Llosom. I onda je prerano preminuo. Na hrvatskom mu je dostupan “Čileanski nokturno”, ali se tek s prijevodom ”Divljih detektiva” iz 1998. godine može razumjeti zbog čega Bola?o ima kultni status. To je iznimno maštovit i duhovit roman o dvojici detektiva – pjesnika radikala – koji prelaze pola svijeta u potrazi za meksičkom pjesnikinjom, začetnicom ‘’utrobnog realizma’’, fatalnom Cesáreom Tinajero. Triler, metanarativna proza, pastiš, autobiografija i filozofsko djelo – sve u jednom.

Julio Cortázar
Progonitelj i druge priče (SysPrint, preveli Dinko Telećan i Milivoj Telećan)
Za ljubitelje argentinskog pripovjedača i romanopisaca Julija Cortázara, jednog od najutjecajnijih autora sredine 20. stoljeća, stvari u Hrvatskoj idu na bolje: konačno su mu prije koju sezonu u hrvatskom prijevodu objavljene ‘’Školice’’, a sada i zbirka ‘’Progonitelj i druge priče’’, koja objedinjuje petnaest Cortázarovih ponajboljih kratkih proza. Izbor je to iz triju njegovih zbirki – ‘’Bestijarij’’, “Kraj igre” i “Tajno oružje” – a naslovna priča ”Progonitelj” najpoznatija je među njegovim kraćim prozama. Posvećena je jazz-saksofonistu Charlieu Parkeru, što nije neobično kada se zna da je Cortázar bio ljubitelj jazza i da je slične glazbene elemente pokušavao prenijeti u prozu. Njegove se priče pletu oko motiva dvostrukog identiteta i likova koji bježe od konformizma i traže autentičniji vid življenja, ali nerijetko upadaju u besmisao. Iako priče ne mogu ugroziti kultnu poziciju ‘’Školica’’, Cortázar se pokazuje kao veliki majstor kratke forme.

Kazuo Ishiguro
Nokturna (Naklada Ljevak, preveo Miloš Đurđević)
Svatko tko je pročitao ‘’Na kraju dana’’ britanske spisateljske zvijezde japanskog porijekla Kazua Ishigura mora da se poveselio kada je u knjižarama ugledao novi prijevod njegove knjige priča ‘’Nokturna’’. Jer, ‘’Na kraju dana’’, kojeg se sjećamo i po nagrađivanom istoimenom filmu, uistinu jest najbolja preporuka za Ishigura. No, ‘’Nokturna’’ nimalo ne zaostaju; odmjereno stilizirane, izvrsne atmosfere i prigušenih, a zapravo jakih emocija, priče o glazbenicima i glazbi, izblijedjeloj slavi, nerealiziranim ambicijama, životnim promašajima i ljudima čija se povezanost gradi zahvaljujući slučajnim susretima. Ishiguro voli svoje likove i ne sudi im, ma kako slabi bili, pa se i čitateljima lako i trajno uvuku u glavu.

Senko Karuza
Kamara obscura (Profil)
Ako ipak postoji literatura koja je prigodna za ljeto, onda je to knjiga proznih zapisa Komižanina Senka Karuze. Ne samo zbog toga što je usidrena na otoku, već prvenstveno što o otoku govori sve ono što mi u par ljetnih dana kao turisti ne vidimo i zapravo ne želimo ni znati. To je priča o otoku ispripovijedana iz pozicije njegova trajnog stanovnika, kome je otok djedovina, sudbina, ljubav i prokletstvo, koji ljeti radi da bi drugi uživali i pomalo je netrpeljiv prema fureštima i njihovom glorificiranju otoka temeljenom na ljetnom odmoru, jer on je ‘’onaj koji zna’’ kakva je priroda otoka zimi kada na rivi ne sretne ni čovjeka ni psa i kada se na sitno broje oni koji su još ostali. ‘’Kamara obscura’’ svojevrsni je nastavak izvrsne Karuzine knjige ‘’Vodič po otoku’’, samo što je u međuvremenu pripovjedač postao mrzovoljniji jer sada zna da nema više izbora ‘’između tamo koje je bolje i ovdje koje je ljepše’’, on je onaj koji ostaje. Točno su neki primijetili da je Karuzin status u hrvatskoj književnosti pomalo kutni, ali i da bi trebao biti kultni.

Građevinska industrija

‘Povjerenje investitora gradi se poštivanjem obveza, kvalitetom izvedbe i dobrom komunikacijom’

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

Stieg Larsson
Kule u zraku (Fraktura, prijevod Željka Černok)
Svi vole Larssona! Kada bi se pojavila takva reklama za knjige švedskoga majstora detektivskih romana Stiega Larssona, ne bi bila nimalo pretjerana. Poharao je liste najprodavanijih i najčitanijih knjiga, prevodi se po cijelome svijetu, a brojke govore da su njegove knjige iz trilogije Millennium – ‘’Muškarci koji mrze žene’’, ‘’Djevojka koja se igrala vatrom’’ i najnovije objavljena u hrvatskom prijevodu ‘’Kule u zraku’’ – čak najprodavanije europske knjige zadnjeg desetljeća. Uz to, dobio je i ugledne nagrade te panegirike kritičara s najrazličitijih strana. Glavni junaci Lisbeth Salander, autsajderica s preciznim instinktom za preživljavanje, i frustrirani novinar Mikael Blomkvist, koji mnogošto biografskog dijeli s autorom, borci su protiv švedskoga društva, ovijenog jezovitom, bergmanovskom atmosferom. Fanovi se slažu – ‘’Kule u zraku’’ maestralna su završnica najuspješnije književne trilogije današnjice.

Amos Oz
Priča o ljubavi i tmini (Fraktura, prijevod Andrea Weiss Sadeh)
Izraelski suvremeni autor odlične ‘’Crne kutije’’ i nešto manje impresivnog ‘’Mog Michaela’’, Amos Oz u ‘’Priči o ljubavi i tmini“ dao je cijelog sebe. Ne samo da je kao autor iz sebe izvukao tako dobru prozu da su kritičari tu opsežnu knjigu preporučivali kao onu u čije čitanje vrijedi utrošiti i posljednja dva dana života, već je u njega ugradio cijeli svoj život. ’’Priča o ljubavi i tmini” autobiografska je proza u kojoj je izložio svoje najprivatnije trenutke, ispovijedajući sve ono što se obično gura u neke zabravljene unutarnje ladice ili, u boljem slučaju, izbacuje van na psihijatrijskom kauču. Oz je objavio dvadesetak knjiga, uglavnom romana i zbirki eseja, pa se nadamo da je ovo tek (izvrsan) uvod u ono što će još biti prevedeno na hrvatski.

Philip Roth
Ogorčenje (Algoritam, preveo Predrag Mavar)
Pomalo zastrašujuće zvuči podatak da je ‘’Ogorčenje’’ dvadeset i deveta knjiga Philipa Rotha, jednog od onih pisaca koji s pravom nose titulu velikana američke književnosti dvadesetog stoljeća. Naspram uobičajene prakse, Rotha je u poznim godinama uhvatila hiperkreativna energija pa je samo u posljednjih 13 godina, koliko je prošlo od njegove ‘’Američke pastorale” za koju je dobio Pulitzera, objavio devet knjiga. Pisac, čiji su se romani redovito i uglavnom pogrešno proglašavali pornografskima, u ’’Ogorčenju” je daleko od seksualne provokacije. Štoviše, pedesete godine su u pitanju, a tada je, ako nije i još uvijek, seksualnost bila popriličan tabu. Moglo bi se reći da je glavni lik, student Marcus Messner na tragu Rothovog kultnog junaka Nathana Zuckermana i premda je, mora se priznati, ipak literarno slabiji, još uvijek ga se itekako isplati čitati.

José Saramago
Na žalost, ni jedan roman portugalskog nobelovca Joséa Saramaga nije objavljen u Hrvatskoj u proteklih godinu dana, mada je za ovo ljeto najavljivan povijesni roman ‘’Slonovo putovanje’’. Na našu ga je listu dovelo to što je bez pretjerivanja genijalan pisac ali i činjenica da je nedavno preminuo u 87. godini. Sve što je Saramagovo prevedeno bez zadrške preporučamo za čitanje: od “Ogleda o sljepoći”, “Sjećanja na samostan”, “Godine smrti Ricarda Reisa” do “Evanđeljem po Isusu Kristu”, koji ga je zavadio s katoličkim i konzervativnim dijelom Portugala i nagnao da se preselio na španjolski otok Lanzarote, gdje je i dočekao kraj života. “Čitajte ih naglas, onda ćete uhvatiti ritam. To je pisana verzija načina na koji ljudi pričaju priče jedni drugima”, sam je Saramago dao naputak za čitanje njegovih djela.

Bekim Sejranović
Ljepši kraj (Profil)
Bekim Sejranović zna pisati i ima o čemu. Kao i u prethodnom, odličnom romanu ‘’Nigdje, niotkuda’’, tako i u ‘’Ljepšem kraju’’ bez ikakvih viškova, iako je u njegovu iskustvu – ako smijemo prejudicirati da je njegovo, autentično, i ako je to uopće važno – viška svega, a zapravo manjka ljepših završetaka, sumira ono za što drugima ne bi bile dostatne ni cijele knjige. ‘’Ljepši kraj’’ kao da je nastajao metodom spajanja usmene povijesti i literature. Ispričan u prvom licu, silovit i iskren, roman je to o životu koji se odvija između Bosne, Hrvatske i emigrantske Norveške, i troši se bez kalkuliranja.