Kad pokreneš kompaniju, sve je osobno. Svaka odluka, svaka pogreška, svaki uspjeh. Kreneš lagano, najčešće je sve što imaš ideja, nekoliko ljudi koji razmišljaju kao i ti i snažna želja za uspjehom. Uz puno rada, uspona, padova, ali i malu dozu sreće počneš rasti. Zapošljavaš nove ljude, znaš svakog čovjeka u timu, znaš tko pije kavu s mlijekom, a tko kratki espresso, tko sluša rock dok programira, tko je za vikend bio na koncertu. Kultura nije nešto što se piše na zidovima, nego živi u svakodnevnoj interakciji.
Od prodaje do namještaja
Onda, polako, neprimjetno, broj zaposlenika prijeđe 30, 50, 100… i shvatiš da si na prekretnici, da se stvari mijenjaju. Taj trenutak nije nešto što ti je najavljeno, čemu znaš odrediti datum, minutu, sekundu. On se provuče kroz naizgled sitne promjene: više ne znaš tko pije kavu s mlijekom, a tko čisti kratki espresso, odluke se ne donose više na hodniku, nego kroz procese, a kultura počinje ovisiti o tome kako je drugi prenose, a ne samo ti osobno. To je trenutak u kojem startup počinje mirisati na korporaciju.
Na početku sam bila u svemu – od prodaje, preko razvoja, do biranja, naručivanja i montiranja namještaja. No, kako tim raste, važno je naučiti da ne moraš (i ne možeš) biti svugdje. Više nije tvoj zadatak znati sve, nego izgraditi sustav u kojem ljudi mogu raditi a da im ne daješ smjernice. To zahtijeva povjerenje, ali i puno vremena u razvoju lidera unutar tima.
Upravo tu je prva velika lekcija: kao CEO više nisi operativac, već graditelj strukture. Moraš naučiti da tvoja vrijednost više ne dolazi iz količine toga što si “odradio”, nego iz toga koliko si omogućio drugima da budu uspješni. To je prijelaz iz ja u mi.
Biti CEO u startupu znači gurati stvari naprijed vlastitim entuzijazmom. Biti CEO u rastućoj firmi znači pretvoriti taj entuzijazam u sustav koji će funkcionirati i kad ti nisi tu. To je proces koji uključuje prepuštanje kontrole i delegiranje, ali da ne ugušiš kreativnost. To je proces u kojem moraš svjesno odlučiti da nećeš biti usko grlo. Jer, ako sve mora ići preko tebe, tada ti više nisi lider – ti si blokada.
Procesi su nužni, ali…
Ono što nastojim izbjeći u rastu je pretjerano uvođenje procesa koji ubijaju agilnost. Da, procesi su nužni kako bi postojala jasnoća i pravednost, ali ne smiju postati sami sebi svrha. Ne smiju komplicirati i usporavati stvari.
Bitno je na vrijeme shvatiti gdje procesi pomažu, a gdje postaju prepreka i mijenjati stvari koje ne funkcioniraju, ukidati sastanke koji nemaju svrhu, pojednostavljivati dokumente koji kompliciraju stvari. Konstantno je potrebno voditi računa o tome što nam pomaže, a što nas koči.
Jedan od izazova je prepoznati razliku između procesa koji čine firmu stabilnijom i onih koji je čine sporijom. Ako se svaka odluka mora odobriti na tri razine, izgubit ćemo brzinu koja nas je na početku izdvajala. S druge strane, ako ne postoji jasan tijek odlučivanja, nastaje kaos. Ravnoteža je ključna.
Što s kulturom?
Što je s dobro poznatom startup kulturom? Kultura je bila i ostala temelj svega, ali kako firma raste, ona se prirodno mijenja. Sve je više ljudi koji nisu bili tu “na početku” i koji nemaju osobni uvid u kontekst odluka koje su nas tada vodile. To ne znači da im nije stalo – nego da im jednostavno treba više objašnjenja, više priče, više prostora da tu kulturu dožive i usvoje na svoj način.
Ponekad osjećam da smo na točki na kojoj se mnogo toga propituje – i to je u redu. Ljudi imaju pitanja, rast nosi sa sobom određenu nesigurnost i nije uvijek jednostavno povezati se s vizijom komapnije. Zbog toga vjerujem da je važno da ne uzimamo kulturu zdravo za gotovo, da je ponovno i svjesno oživljavamo – kroz “onboardinge”, timske razgovore, svakodnevne situacije, ali i kroz ono neformalno: kako razgovaramo jedni s drugima, koliko se podržavamo, koliko smo iskreni, ali i empatični kad nešto ne ide.
Kultura se ne može uvesti dekretom – ona se gradi u sitnicama. Ako mi koji vodimo firmu ne budemo oni koji o njoj govore i brinu, netko drugi će je definirati umjesto nas – možda ne onako kako bismo mi htjeli. Zato je važno stvoriti prostor za otvoren razgovor, priznati kad nešto ne štima i zajedno tražiti bolja rješenja. Ne zato što je sve savršeno – nego zato što nam je stalo da to što gradimo ima smisla, i za nas, i za ljude koji s nama dijele ovu priču.
Najvažnije od svega – prelazak iz startupa u veliku ili kompaniju srednje veličine nije promjena koju vodi samo uprava. To je promjena koju svi žive. Kada ljudima pružiš prostor da izraze što im smeta, što im nedostaje iz “starih dana” i što bi htjeli sačuvati, nastaje kultura koja se ne diktira odozgo, nego raste iznutra. To je ono što ja želim postići u Pontisu.
Što je uspjeh?
Uspjeh nije samo broj zaposlenih, prihoda ili tržišta na koja izlazimo, uspjeh je kada mi netko iz tima kaže da i dalje zna zašto ovo radimo – i da mu je stalo. Kada osjeti da može dati svoj doprinos i da ga netko čuje i dobije odgovore na pitanja. Možda neće ti odgovori uvijek doći od mene, ali mi je važno da oni postoje i da dolaze od ljudi koji ih znaju – ponekad čak bolje od mene. To je znak da smo sazreli kao tim i da zajednički nosimo ono što gradimo.
Pontis više nije mala firma u kojoj svi ručamo zajedno, ali možemo biti firma u kojoj se ljudi osjećaju povezano, vrijedno i sigurno izraziti svoje ideje. To, u srži, i dalje jest ono što startup čini posebnim. I eto, baš danas sam ručala s kolegama koji su se našli u uredu i saznala tko više ne pije kavu s mlijekom jer mu mlijeko više ne sjeda dobro, a tko je za vikend bio na koncertu, ili čak na dva i koji je bio bolji.
Zato vjerujem da ne postoji točka u kojoj startup postaje korporacija. Postoji samo odluka da, koliko god rasli, nikad ne prestanemo biti ljudi koji vole ono što rade i s kim to rade.
