Državni posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga Washingtonu u rujnu nije donio nikakav značajan novi sporazum. No, rezultirao je produljenjem trgovinskog primirja koje su Xi i američki predsjednik Donald Trump sklopili u Busanu u Južnoj Koreji prošlog listopada.

Umjesto isteka 10. studenoga, primirje će sada vrijediti do 10. siječnja 2027. Iako je riječ o skromnom postignuću, ono je nestabilnom svjetskom gospodarstvu omogućilo kratak predah.

Rijetki zemni elementi

Temeljni sporazum prilično je jednostavan: Kina će se suzdržati od provođenja nadzora izvoza rijetkih zemnih metala i srodnih materijala koje je predstavila prošlog listopada, a Sjedinjene Države suzdržat će se od daljnjeg podizanja carina, zadržavajući ukupnu stopu na kinesku robu blizu razine od 47 posto postignute u Busanu (što je pad u odnosu na ranijih 57%). Obje su strane gunđale zbog poštivanja sporazuma, no nijedna ne želi da primirje propadne prije ponovnog susreta predsjednika, najprije u Shenzhenu u studenome, a zatim sljedećeg mjeseca u Miamiju.

U odnosima s Trumpom, Kina očito drži jake karte u rukama. Na nju otpada otprilike 60 do 70 posto svjetskog iskapanja i golemih 85 do 90 posto prerade rijetkih zemnih metala – ključne faze u kojoj se sirove rude pretvaraju u okside nužne za proizvodnju naprednih tehnologija. Kada je pak riječ o takozvanim teškim elementima rijetkih zemnih metala, kineski je monopol još izraženiji. Prerada disprozija i terbija, neizostavnih sastojaka u magnetima za električna vozila, vjetroturbine i sustave za navođenje projektila, odvija se gotovo isključivo u Kini.

Gledajući detaljno od elementa do elementa, Sjedinjene Države i njihovi saveznici imaju značajne kapacitete za iskapanje tek sedam ili osam od ukupno 17 rijetkih zemnih metala izvan Kine, dok u preradi nemaju praktički nikakvu ulogu. To bi se ipak moglo promijeniti u iduće dvije godine, kada bi kapaciteti prerade trebali obuhvatiti pet elemenata. Australski proizvođač Lynas i američki MP Materials već isporučuju komercijalne količine lakših elemenata poput neodimija i praseodimija. Procjenjuje se da bi u sljedećih deset godina iskapanje izvan Kine moglo pokriti gotovo sve lakše i većinu teških elemenata.

No, čak i tada kapaciteti prerade mogli bi doseći tek devet elemenata, dok Kina zadržava apsolutnu tržišnu dominaciju nad disprozijem i terbijem. Iako bi buduće inovacije u preradi – ili potpuno izbacivanje rijetkih zemnih metala iz gotovih proizvoda – mogle promijeniti tu sliku, takve scenarije u ovom trenutku teško je predvidjeti.

Treba se zapitati i je li točna teza da bi smanjenje rizika (tzv. de-risking) i odmak od Kine Sjedinjenim Državama i Europi donijeli čistu korist. Nedavni geopolitički događaji upućuju na suprotno. S obzirom na to da se Washington više ne želi zamarati međunarodnim pravilima koja mu ne idu u prilog, kineski monopol nad rijetkim zemnim metalima jedna je od rijetkih preostalih brana agresivnom američkom protekcionizmu i ekonomskom ratovanju.

jednostavnije korištenje

Jednim klikom do usluge, ali kome se obratiti kad nastane problem?

Kaić s velikom misijom

Dok jedni zaboravljaju stare vještine, na Murteru ih prenose na nove generacije

Budući da se čini da Trumpova administracija ne mari za troškove koje carine donose američkim kućanstvima, nema jamstva da će se sljedeći krug carina zaustaviti na razini koju Amerikanci mogu ugodno podnijeti. Zapravo, prijetnjom da će smanjiti, ali ne i potpuno obustaviti opskrbu rijetkim zemnim elementima, Kina možda spašava Trumpa od njega samog, barem kratkoročno.

Europska unija nalazi se u sličnoj situaciji. Bila je opreznija od SAD-a u pogledu povećanja carina na kinesku robu, djelomično zato što se europska industrija uvelike oslanja na kineske sirovine. Iako Akt o kritičnim sirovinama same Europske unije cilja na 40 posto domaće prerade do 2030. godine, njegovi su revizori u veljači izvijestili da stvarni kapaciteti ostaju blizu 25 posto. Znakovito je da su, iako je Japan proveo više od desetljeća i potrošio oko 1,2 milijarde dolara na diversifikaciju izvan Kine od spora oko rijetkih zemnih elemenata iz 2010. godine, njegov uvoz teških rijetkih zemnih elemenata potonuo za 70 do 80 posto početkom 2026. godine.

Na temelju ucjena

Nadzor izvoza nisu izumili Kinezi. Popis subjekata Ministarstva trgovine SAD-a povećao se otprilike devet puta u posljednjem desetljeću, dosegnuvši gotovo 1200 unosa, dok su vlastiti kineski popisi za odmazdu rasli samo povremenim dodavanjem nekoliko desetaka subjekata odjednom. Prema tom mjerilu, SAD i EU trenutačno imaju znatno dulje popise nadzora od Kine.

Iako je nadzor izvoza nominalno usmjeren na vojnu primjenu, obrazloženje o nacionalnoj sigurnosti nije uvijek tako jasno kako se prikazuje, a civilna kolateralna šteta često nadmašuje željeni učinak. U slučaju američkih i kineskih nadzora izvoza, jedna od neželjenih posljedica bilo je smanjenje američkog izvoza i kineskog uvoza.

To je vjerojatno zato što je nadzor izvoza odvojio kineske kupce od američkih dobavljača, koji uglavnom nisu uspjeli pronaći zamjenske kupce te su umjesto toga pretrpjeli gubitak prihoda, profitabilnosti i zaposlenosti. Dok Oxford Economics procjenjuje da je nadzor izvoza ukupno koštao Kinu 0,8 posto BDP-a u razdoblju od 2024. do 2026. godine, input-output studija iz 2023. zaključuje da je SAD u relativnim omjerima izgubio više, pri čemu su japanske, južnokorejske i europske tvrtke osvojile taj tržišni udio.

U svijetu u kojem globalna pravila trgovanja više ne vrijede, krhki mir koji opstaje na temelju međusobnih ucjena vjerojatno je bolji od jednostranog pokazivanja mišića ili općeg kaosa. Ako ovo natezanje u kojem dobitak jedne strane znači gubitak druge na kraju ipak natjera ključne igrače na povratak za pregovarački stol, tim bolje.

© Project Syndicate, 2026.