Kava (instant i/ili obična), alkoholna pića, (e)cigarete; u javnu raspravu, možda već idućeg tjedna, dolaze pravilnici o većim trošarinama na duhan, alkohol i šećer u bezalkoholnim pićima koji bi u primjeni trebali biti od svibnja i poskupiti cijelu lepezu proizvoda.

Veće trošarine dio su paketa 4. kruga porezne reforme, a jasno je da će nezadovoljnih biti na sve strane. Lobističke grupacije koje plaćaju proizvođači na koje će udariti (a oni ih prevaliti na cijene) legitimno zazivaju da to naciju neće učiniti zdravijom, smanjiti broj pušača, konzumenata alkohola ili ublažiti potrošnju kave ili šećerom (pre)bogatih sokova.

Istina, par kuna skuplja kutija cigareta ili boce neće kao čarobnim štapićem odvratiti četvrtinu građana od cigarete ili izliječiti, procjenjuje se, brojku od čak 250.000 alkoholičara. Očekivanja da će se porezima utjecati na zdravlje su, budimo iskreni, smiješna i naivna. Porezima se, prvo i osnovno, puni proračun da bi se mogli financirati javni rashodi, a ostalo je sekundarno. Po svojoj definiciji trošarine su jednostavan porezni oblik, izdašne su, jeftino i lako se ubiru, precizno se zna tko je u krugu obveznika i kako se plaćaju.

Ranije su se porezni porezi obračunavali na uglavnom luksuzna dobra, no tome već dugo nije tako. Trošarine su nakon PDV-a i doprinosa treći najizdašniji prihod državne blagajne iz kojih će se u 2020. prikupiti 16,6 milijardi kuna, izdašno, premda smo u Europi pri dnu ljestvice opterećenja akcizama. U tom smislu apsolutno stoje kritike da država diže opterećenje (pod izlikom zdravlja i EU direktiva), a istovremeno ne radi baš ništa da smanji državnu potrošnju.

Radi li se o uhljebljivanju podobnih i izmišljanju radnih mjesta, muljažama u programima POS-a, bujanju administracije, javnim nabavama, pravima branitelja… Primjera je na stotine, dnevno pune medije, a čini se da “kreativnom” rasipanju javnog novca nema kraja. No, ne treba zaboraviti ni da je odlukom političke većine porezni sustav baziran na potrošnim porezima, dok su na porezu na nekretnine mnogi slomili zube, uključujući i aktualnu Vladu.

Dio kritičara većih trošarina zanemaruje činjenicu da su se pisale peticije protiv poreza na nekretnine koji je trebao preokrenuti sustav od oporezivanja potrošnje prema nekretninama i stvoriti prostor za rasterećenje rada te dati zamaha poduzetništvu koje bi sezala dalje od – rentanja nekretnina i apartmanizacije. Naravno, porez na nekretnine nije panacea, no puno govori da je Hrvatska među rijetkima u Europi koja ga uporno izbjegava, možda i jer su političke elite otkrile čari ulaganja u beton. Dok je tako jedino što možemo očekivati su kozmetičke porezne promjene i komplicirani pravilnici koji će baviti pitanjima instant i/ili obična kava, potpuno promašenima u lepezi stvarnih boljki našeg društva.