Dugo je toplo ljeto, sunce žeže vječito podne, i teme koje su prividno lakše svakako su dobrodošle. Evo jedne takve…
Prije koji dan u dokolici sam i bez ikakve ambicije da podignem buru u čaši vode napisao da mislim da bi trg na kojem je Hrvatsko narodno kazalište trebao nositi ime onoga koji ga je sagradio – cara Franje Josipa I. Povijest bi tako napokon u Hrvatskoj došla do riječi. S jedne strane zaživjela bi stoljeća Habsburga, s druge sintetizirali bismo presudnih sto godina državotvornog procesa: spomen Franje Josipa prizvao bi i Franju i Josipa. Sve ostalo je panonski nokturno.
Odjednom se stvorilo par stotina odobravatelja, i jedan suprotivan; napisao mi je:
“Štovani Romano,
ja ne mislim tako. Taj se prostor prvotno zvao Marvinski trg, jer se na njemu trgovalo stokom. Nakon što je na sjevernoj strani izgrađena tvornica kože, a potom prenamijenjena u zgradu sveučilišta, trg je preimenovan u Sveučilišni trg. Kada je naš Car na tom trgu sagradio Hrvatsko kazalište, trg je dobio ime Kazališni trg. Tako bi, po mom mišljenju, trebalo biti i sada.
Trg cara Franje Josipa bio je izgrađen na prostoru Lenucijeve potkove, gdje se danas nalazi Trg kralja Tomislava. Na tom je trgu stajala i konjanička skulptura Cara, za koju mislim da je autor bio Fernkorn. Danas bi trebalo izraditi kvalitetno urbanističko rješenje koje bi obuhvatilo: uklanjanje kolodvora kao funkcionalne cjeline, ponovno uspostavljanje Trga Franje Josipa s njegovom konjaničkom skulpturom te, u sklopu te urbanističke rošade, definiranje novog Trga kralja Tomislava s konjaničkom skulpturom kipara Augustinčića.
Sa štovanjem, M. I.”
Još me ponekad virtualni prijatelji mogu nadahnuti, unatoč mojim godinama i oprezu kojim danas gotovo u pravilu izbjegavam diskusije na međumrežju. Za ljubav teksta i valjda od ljeta dokon napisao sam prijatelju odgovor za koji bi zaista bilo šteta da otpluta na pučinu digitalnog oceana. Odgovorio sam:
“Dragi moj virtualni prijatelju, sve ja to znam i izuzetno mi je milo da vi to spominjete da podsjetite sve one koji su zaboravili, ili podučite one koji ne znaju, ali, dragi amice, u međuvremenu, od Marvinskog trga do danas, puno se toga promijenilo. Ne mislim na Zagreb, on je ostao gotovo isti, recimo nova se scena HNK gradi u sličnom ili ružnijem okružju, ne mislim dakako na prostor, nego na vrijeme, na povijest o kojoj, ako sada pomno pročitate moj post, govorim, i koju ovdašnji beziznimno započinju u godini krađe svinjske glave na tavanu jedne kumrovačke hiže, baš kao da ama baš ništa i ničega, pa ni tog svinjčeta čija je glava ukradena, nikada na svijetu prije te izmišljene anegdote nije bilo.
Fufa koja svijet vidi duplo
Prije no što nastavimo samo da vam kažem da ja, ako ste ma na tren pomislili, nisam monarhist, i ne pada mi na pamet zagovarati svijet u kojem je netko po rodu povlašten, no kad govorim o Franji Josipu i o crno-žutoj dunavskoj monarhiji ponajprije govorim o Hrvatskoj, o njenoj miopiji, o njenom karakteru zadrigle supijane fufe koja u kutu donjogradske birtije podriguje od špricera i već duplo vidi i svijet i sebe i svoj značaj u tom svijetu koji je krležijanski mutan u nama i oko nas: Hrvatsku čija prošlost ne da sadašnjosti korak u budućnost. Ovdje je ploča počela preskakati na ‘45, i taj trg, u malom, pars pro toto, mora biti ili Maršalov ili nekako novohrvatski, i tertium non datur.
Ja ne samo da nisam monarhist, nego sam pokadšto dovoljno dokon da iz šale, za koju sam siguran da će je agelasti mimoići, napišem ponešto što nije sasvim ozbiljno, ali ni posve neozbiljno, tek za zabavu obćinstvu i na moju svekoliku opću radost. Tako sam i ovaj puta okolnost da o rođendanu cara Franje Josipa možemo i Franju i Josipa podvesti pod nasljeđe koje prelazi hrvatski uljudbeni limes, godine pojave Tita Maršala u povijesti veselog naroda slovinskog, iskoristio kao dosjetku e da bih zabavio svoje friendse, ali ako baš netko želi, da, zaista podsjetio da su građani ovog grada nesretnici koji jedini ne znaju za onaj ubitačni aforizam: kad rušite spomenike, ostavite postamente.
Ovo je narod koji svakih par desetljeća resetira svoju povijest, svoju egzistenciju, najčešće dokinuvši nebrojene egzistencije svojih sunarodnjaka. Ovdje sve kreće ab Jovo i Ivo već cijelo jedno stoljeće: sve je krenulo od Kraljevine, pak preko Graševine do Jugovine, da bi skončalo u jednoj nam i vječnoj Horvackoj, neopazice švercajući aktere ancien régimea kojima je ova država bila samo Nojina arka preživljavanja neminovnih tranzicijskih promjena. Ovdje sve kreće revolucionarno iznova već treći put, od osamnaeste, četrespete do devedesete, i kao u Internacionali prošlost svu brišemo za svagda i sav svijet iz temelja se mijenja, a oni kojima bijaše biti da budu ništa, bit će sve, svaka ništarija može biti što god hoće, u sva ta tri svijeta pod praznim nebom ovog podneblja.
Da stvari budu gore, Hrvati su tragično zapeli u drugom svjetskom ratu, i kao kod Dušana Kovačevića većma su utekli iz Zemuna u zemunice podzemlja, da bi u Domovinskom izronili i pomislili da je to onaj isti rat, koji je doduše ovdje od sušićavih institut-poviesničara tumačen kao separatni obračun hrvatskog naroda s onima koji bi da osujete njegovo pravo na vlastitu državu, ništa veliko, niti išta uvezano u globalni svjetski obračun, i u tu crnu rupu povijesti i zemljopisa svjetlo razuma ne dopire, te se na horizontu događaja ne može pojaviti nikakva zgoda svjetske Zgodovine koja bi prethodila crvenocrnom ruletu u kojem kuglica uvijek padne uništa, proletjevši svakom pritom kroz glavu, što i nema nikakve dramatične posljedice jer u nas kuglica uđe na jedno uho, a na drugo izađe van, bez da išta iz tog nemilog incidenta išta itko nauči i izvuče pouku.
Kukuruzi i nerazumijevanje
Zato, i samo zato, pišem ne naročito zainteresiran i ne sasvim ozbiljan, o prijedlogu da se trg na kojem je HNK nazove po caru Franji Josipu I, koji je ga sagradio u okviru habsburškog projekta prosvjetiteljske države (vidi: Burgtheater, Staatsoper, Musikverein, Staatsmuseum, Staatsgalerie, Akademie, Nationalarchive) čiji je preinačeni ostatak i današnja institucionalna matrica ovdašnje kulture, okružen. I Car i Hanjek, kukuruzima i nerazumijevanjem.
Imenovati trg po caru koncem 19. stoljeća gradska je i državna norma širom carstva. Imenovati čitav grad po maršalu stoljeće kasnije, neukusna je hiperbola te norme. Imenovati danas trg na kojemu je kazalište koje je sagradio taj car Franjo Josip I. izraz je zrelosti građana koji nastavaju ovaj grad i koji bi tim činom pokazali da su konačno ovladali vlastitom poviješću, da o njoj u javnoj diskusiji mogu govoriti punim plućima i služeći se vlastitim razumom, koji im nalaže da i o vremenima i Historiji prije diktature proletarijata i nacionalne renesanse mogu progovoriti spokojno i bez drhtaja u glasu, jer Opće vekivečno računovodstvo pokazuje da smo imajući života i prije smrti dobar njegov dio proveli u Habsburškoj monarhiji, koja nam je izgradila sve institucije koje danas rastačemo u svom morlačkom darku, iako je poštovanje institucija naročit oblik patriotizma.
S onu stranu Zida
A sve fusnote o Károly Khuen-Héderváryu i ine pametnije je ionako rekapitulirao Matoš, koji bogec ni znal peneze brojiti, pa mu na kraj pameti nije palo izračunati koliko uopće financi Pešte mogu ubrati poreza u Hrvatskoj čiji je najveći onodobni grad bio Subotica s tri puta više Horvatov nego beli Zagreb grad, a koliko je ta i takva Hrvatska povlačila iz Pešte. A part i od nesmiljenog fiskalnog pravorijeka, naprosto je važno zadržati fokus na Franji Josipu i tom svijetu koji se – to je od presudne važnosti! – ni u današnjoj Hrvatskoj ne smije spomenuti, jer sve kao da se regionalno konzervira za neku buduću Jugoslaviju, čemu vjerojatno služi kulturi i ocvalom Hrvatskom narodnom kazalištu paralelna supkultura Arene, sa svim Prijama i komšinskim zvezdama, od kojih je jedna zasjala uz soundtrack Jugoslavenke usred ovog besramnog, nedostojnog i raspalog grada.
Valjda se i zato ne smije pogledati s onu stranu Zida, te najsolidnije hrvatske građevine, Zida koji u vremenu razdvaja ovdašnju povijest na onu prije Jugoslavije, Kraljevine i Science Fiction RJ, i onu po ostvarenju angloilirskog sna, pa Habsburzi koji su za Marije Terezije iscrtali katastar a ovih godina dali šest milijuna eura da se tri stoljeća kasnije digitalizira, jer Morlaci u intermezzu nisu učinili ništa doli postali Mejaši i Gruntovčani, dakle sve sjebali, koji su Habsburzi dakle premjerili ovu zemlju da bismo znali kud idemo i odakle dolazimo, e oni ne mogu dobiti ni trg ni spomen, jer ta je zemlja ionako komasacijom racionalizirana, a transupstancijacijom iz oranice pretvorena u građevno zemljište koliko ovih dana.
A nije da traže. Niti je na tome nešto inzistiram. Jer, imam 62 godine i stvarno sad digao ruke ne na sebe, nego od vas, ali nemojte zato od mene tražiti i tu preostalu stvar, to da se pravim da vas ne vidim.
I nemojte, za Boga miloga, i Majku Božju Bistričku, nemojte suvišno hrvatski pametovati, Kazališni trg, Khuen i taka nataka, jer i drugi narodi imaju pokoju falingu, no hrvatska navada da smišlja mirijade pametnih razloga za svoje glupe postupke nesnosna je. Ne da se trpeti.
Romano locuto, causa finita”.
