Bez namjere ulaziti u ocjenu zemaljskog lika i djela Jose Marie Bergoglia, pape Franje, ni u teološke i vrijednosne prijepore oko njegova djelovanja u i prije pontifikata, jedan je događaj koji koji može poslužiti kao alegorija drastične polarizacije koje, ponovno ne ulazeći u preferencije i vrijednosne ocjene, vrlo malo pažnje posvećuju realnim potrebama.

Naime, nedavni više nego li hladni susret, prije nekoliko dana blagopokojnog pape Franje i potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država Jamesa Davida Vancea najbolje je pokazao kako živimo u svijetu polariziranih utjecajnika.

Dok je s jedne strane pontifikat pape Franje započeo kritikom energetskih multinacionalnih kompanija i zalaganjem za postizanje nulte emisije stakleničkih plinova, okretanjem vjetru i suncu (premda valja biti pošten i notificirati apel njegova prethodnika, pape Benedikta XVI za povratak čovječanstva suncu), s druge je strane cijelo djelovanje uskog kruga ljudi oko starog-novog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa u energetskom smislu ostrašćeno u smjeru poništavanja ili usporavanja dosadašnjih klimatskih napora.

Hladan susret
Hladnoća susreta dvaju utjecajnika koji predvode suprotstavljene aktivističke tabore ne sakriva samo vruće javne i virtualne rasprave, pa i u hrvatskom dijelu svemrežja i medijskom prostoru, nego i suštu energetsku realnost na koju ovih dana upozoravaju gotovo svi analitičari, statističari, think tankovi, ali i strukovne međunarodne udruge.

Svijet je, iako je to i do sada bio, ušao u novo razdoblje potencirane potražnje za energijom. Ne samo radi industrijskog i tehnološkog razvoja najmnogoljudnijih zemalja svijeta, poput Kine Indije te subsaharske Afrike, nego i radi novih tehnoloških dostignuća, rudarenja kriptovaluta, održavanja digitalnih valuta, stvaranja sve većeg broja i sve obimnijih podatkovnih centara za potporu umjetnoj inteligenciji, ali i novog razvoja proizvodnje oružja i ratne industrije (za što se u razvijenim zemljama svijeta najviše, paradoksalno zalažu zagovornici zelenih politika), no to je druga tema.

Potražnja za energijom, održivi pristup njene proizvodnje, pouzdanost njene nabave i utjecaj na klimu, ostrašćene narative koji za cilj imaju homogenizaciju sljedbenika pretvara u nekorisne za traženje rješenja. Barem su toga svjesni u Međunarodnoj agenciji za energetiku (IEA) ovih dana u Londonu, gdje organiziraju samit o budućnosti energetske sigurnosti.

Na samitu će se okupiti predstavnici šezdesetak svjetskih vlada, ali i vodeći ljudi najvećih energetskih kompanija, a raspravljat će o diversifikaciji opskrbe, sigurnosti opskrbnih lanaca, suradnji unutar novostvarajućih gospodarskih i sigurnosnih blokova i nadolazećoj političkoj i trgovinskoj nepredvidivosti koja je postala novonormalna činjenica i takva će ostati najmanje do kraja ovoga Trumpovog mandata. S većim ili manjim intenzitetom, ovisno o odgovorima Kine, Rusije, Europske unije, pa i Indije, ali i rezultatima američkih međuizbora.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Europska administracija i mnogi utjecajnici, pozivajući se na blagopokojnog papu Franju, sve drastičnije pozivaju na gospodarstvo s nultom stopom stakleničkih plinova vjerojatno videći svoju jedinu komparativnu i homogenizirajuću prednost u krajnjem razvoju industrije obnovljivih izvora energije, kako bi naposljetku i EU postala energetska sila.

Najlukrativnije tržište
Međutim, stvarnost je nešto drugačija. Za razvoj tehnologije proizvodnje i skladištenja u tom smjeru trebat će tisuće milijardi eura novoga novca koji će inicirati inflaciju, ali i vrijeme u kojem zemlje Europske unije pa i Ujedinjeno kraljevstvo, kao možda – još uvijek, premda izgledno ne zadugo – najlukrativnije energetsko tržište ovisi o uvozu tehnologije za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, njeno skladištenje (rijetki metali), proizvodnju energije iz nuklearnih izvora, ali i uvozu tranzicijskog goriva, plina.

Dominantni predvodnici borbe za podjelu europskog i globalnog tržišta energenata i drugih resursa, s druge strane, sve slabije mare za niskougljično gospodarstvo. Evo, Kina pogoni svoju statističku zelenu tranziciju na fosilna goriva, pa i ugljen. U tu svrhu gradi stotinu novih elektrana na ugljen stavljajući gospodarski rast ispred klimatskih ciljeva i ekoloških obveza.

Nova američka administracija svojom politikom ubrzavanja bušenja povećava zalihe i korištenje fosilnih goriva, a ugljen proglašava kritičnim mineralom čime se otvara novi ciklus njegovog korištenja i rudarenja. Sve ne bi li pojeftinila energija, a proizvodnja struje postala pouzdanija.

Ne pomaže ni europski razvoj vojne industrije koja se posve sigurno ne pogoni obnovljivom energijom, a također se sve više oslanja na brutalnog potrošača energije kao što je umjetna inteligencija, a što je odgovor na bojazan za Putinovim pretenzijama za ostatkom europskog kontinenta, a što potenciraju zagovornici zelenih politika u Europskoj uniji, namjerno ili slučajno zanemarujući činjenicu kako se rat ne vodi energijom s nultom emisijom stakleničkih plinova.

Dok svijet tone sve dublju potražnju za energijom ostrašćeni narativi otežavaju pronalaženje rješenja i zaustavljaju razvoj. Umjesto aktivizma, potrebna je pragmatična suradnja kako bi se uravnotežile klimatske ambicije s realnim energetskim potrebama jer trenutačna podjela ne vodi k rješenjima, već produbljuje globalne izazove. London ovoga tjedna je dobar početak.