Usprkos poruci koju su europski birači, gledajući kumulativno biračko tijelo Europske unije te presjek politika stranaka od centra prema desno (ali i krajnje ljevice), poslali eurobirokraciji, mahom eurofederalističkih postavki, čini se kako nova Europska komisija dominantno planira zanemariti tu činjenicu.

Barem kada se radi o radikalnom političkom i fiskalnom provođenju klimatskih politika, poglavito u energetici i poljoprivredi. Poruke su to koje se ovih dana mogu iščitati iz izjava nove europarlamentarne većine i pripadajuće joj Europske komisije.

Hrvatske javne institucije, formalno ili neformalno savjetodavne Vladi Republike Hrvatske, već su neko vrijeme na istoj toj platformi zbog vlastita uvjerenja ili velikoj ovisnosti rasta BDP-a o europroračunskim projekcijama u spomenutim sektorima, svejedno je.

Tako se u novom broju Osvrta Instituta za javne financije snažno zagovara uvođenje novoga poreza na ugljično zagađenje, premda Hrvatska u Europskoj uniji ima jedan od najvećih okolišnih fiskalnih utega i premda pripadajući porezi stvaraju rast prihoda BDP-a za razliku od nekih drugih zemalja Unije.

Autorica Leonarda Srdelić iznosi argument kako bi uvođenje poreza na ugljik, koji bi bio usko vezan uz gospodarsku aktivnost, dakle dodatni izravni fiskalni pritisak na biznis, mogao biti alatom stabilnijeg smanjenje emisija ugljičnog dioksida i postizanja europskih stremljenja smanjenju emisija stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. godine, a kako bi se postigla klimatska neutralnost do sredine ovoga stoljeća, na što se obvezala svaka članica Europske unije sukladno Europskom zakonu o klimi.

Skok Dalekog istoka
S tim obvezama kao svojevrsnom dijagnozom klimatskog stanja u Europskoj uniji i na planetu, svi smo suglasni, pogotovo zato što se intenzitet emisija ugljičnog dioksida smanjuje, dok se to ne događa u Hrvatskoj u tom intenzitetu. Međutim, postavlja se pitanje je li novi izravni pritisak na biznis u dva strateška sektora za svaku državu, kao što je to energetika, a pogotovo proizvodnja hrane, pravi put.

Naime, mnoge zemlje upravo porezom na ugljik odlučile su dodatno smanjiti emisije ugljičnog dioksida te time oporezovati stočarstvo, u prvom redu goveda i u nešto manjem obimu svinjogojstvo. Prosječno govedo, prema izračunima poljoprivrednih i ekoloških instituta iz Nizozemske i Danske, proizvede između pet i šest tona ugljičnog dioksida godišnje.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Prva zemlja koja je uvela takav porez bila je Finska, a uslijedile su druge skandinavske zemlje Njemačka, Nizozemska, Francuska, Portugal, Luxemburg i Mađarska. Danska najavljuje uvođenje tog poreza sljedeće godine, dok je Novi Zeland od toga odustao, a zemljama Dalekog Istoka takva stvar ne pada na pamet.

Uvažavajući potonju činjenicu postavlja se pitanje hoćemo li na globalnom tržištu, što trgovina stočarskim proizvodima nesumnjivo jest, učiniti više štete nego li koristi. Ako poljoprivrednici EU-a napuste svoj biznis, a na Dalekom istoku povećaju stočarsku proizvodnju, nije li to kontraproduktivno za emisije stakleničkih plinova u atmosferi, koja, ako to još nekome nije jasno, ne poznaje blokovske ili državne granice?

Poruka birača
No vratimo se mi u Hrvatsku. Premda najviše stope poreza na ugljik bilježimo u Švedskoj i Finskoj, a najniže u Estoniji, i zanimljivo je, Ukrajini, čini se kako okolišni fiskalni pritisak na biznis najviše “cvjeta” na Balkanu. Pa tako Hrvatska za tu vrstu “penalizacije” biznisa izdvaja 3,3 posto BDP-a što je treća najviša stopa odmah iza Grčke, koja izdvaja nešto više od 5,5 posto i Bugarske koja izdvaja nešto manje od 5 posto BDP-a.

U isto vrijeme, na razini Europske unije ukupni okolišni uteg jest 2 posto,a primjerice u Njemačkoj nešto više od 1,5 posto. Okolišni porezi u posljednja dva desetljeća u Europskoj uniji rastu po stopi od 2,5 posto, dok je stopa rasta u zemljama rekorderima u tom dijelu fiskalne politike veća od 5 posto.

U strukturi hrvatskih okolišnih poreza, s druge strane, najveći udio imali su porezi na emisije ugljičnog dioksida iz energenata i prometnog zagađenja. Pa ipak, autorica s Instituta za javne financije sada predlaže uvođenje novoga poreza s dodatnim argumentom kako smo previše ovisni o fosilnim gorivima te govori kako to dokazuje visok udio okolišnih poreza u BDP-u.

Ostavljajući probleme logičkog promišljanja po strani valja se zapitati je li daljnje opterećenje biznisa bolje rješenje za dijagnozu s kojom smo svi suglasni, ovisnost o fosilnoj energiji i želju za smanjenjem pa i postizanjem nulte emisije stakleničkih plinova.

Nije li bolje, umjesto daljnjeg zadiranja u profite, olakšati zaradu i ohrabriti investicije u nove tehnologije u sektoru obnovljive energije i tranzicijskih goriva, poput plina i nuklearne energije? Poglavito u tehnologiji skladištenja energije, infrastrukturi prihvata, ali i novim tehnologijama.

Dugoročno, to bi, logika razvitka poslovanja kaže, dovelo do kumulativno većeg (premda s manjom stopom) iznosa poreznih prihoda. Poručio je to i dobar dio birača, poglavito na političkom spektru stranaka koje privlače manje i srednje poduzetnike, ali i onih koji privlače sindikalne interese.

Naposljetku, koliko može biti opasna diskrepancija između poreznih obveznika na nacionalnom nivou i tendencije federalista za “prosvijećenim” nametanjem, pokazuju ishodi koji su doveli do raspada Jugoslavije.