Nešto je trulo u državi Europi. Najvažniji dio govora francuskog predsjednika Emmanuela Macrona na Sorboni u travnju bilo je upozorenje da je Europa smrtna – “može umrijeti”.

Mnogi osjećaju hitnu potrebu za novim načinom razmišljanja, novim vodstvom i novim idejama, ali teško je reći gdje bi se to moglo pronaći. Za stvaranje novih ideja i novih načela potrebna je otvorena rasprava. Ali Europa je i dalje opsjednuta politikom konsenzusa, pa je stoga zapela u zaglupljujućoj zadrtosti koju propagiraju službeni krugovi i mišljenje elita u Berlinu i Parizu.

Odnos između Francuske i Njemačke osovina je europske povijesti već 200 godina. Nakon cezure Drugog svjetskog rata, nakon koje su stare elite u obje zemlje bile potpuno ponižene, francusko-njemački dvojac postao je temelj europskog projekta.

Ali sada su obje te zemlje paralizirane, a demokracija, koja je bila ključna za preuređenje poslijeratne Europe, posustaje. Francuski birači upravo su izabrali parlament bez apsolutne većine koji se sastoji od krajnje desnice, radikalne ljevice i izoliranog, nevažnog centra, dok njemačka nepopularna vladajuća koalicija ostaje nepomična u beskrajnim fiskalnim sporovima.

Kompleks Jupitera
Čini se da Europljani više ne pridaju veliku važnost starim pokretačima europske integracije. Ne pomaže ni to što njihovi sadašnji vođe nalikuju karikaturama njihovih tradicija. Macron (koji se jednom usporedio s Jupiterom) ima obilježja Napoleona zbog svoje ljubavi prema kockanju velikih razmjera.

Prisjetite se njegove diplomacije nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., koja je ubrzo propala u uzaludnom pokušaju da umiri Vladimira Putina. Zatim je uslijedio njegov prijedlog da bi NATO postrojbe možda trebale biti raspoređene u Ukrajini, nakon čega je uslijedila njegova jednako nepromišljena odluka o raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora ovog ljeta.

U međuvremenu, njemački kancelar Olaf Scholz kanalizira svog unutarnjeg Immanuela Kanta, inzistirajući na mogućnosti trajnog mira. Slogan njegove pogrešno procijenjene kampanje za europske izbore bio je “Osiguravanje mira”. Kada je održao govor povodom 300. godišnjice Kantovog rođenja, publika je željno očekivala da će spomenuti krstareće rakete Taurus za koje se Ukrajina zalagala. Vjeran formi, nije to učinio.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Tako su dvije njemačke opsesije – mir i uravnoteženi proračuni – proizvele opasnu mješavinu koja prijeti prekidom njemačke potpore Ukrajini u ključnom trenutku, ugrožavajući i mir i fiskalnu stabilnost diljem Europe.

Nije ni čudo što svi žele promjenu vodstva. U prošlosti je Europa imala četiri stupa: Francusku, Njemačku, Italiju i Ujedinjeno Kraljevstvo, a sve su one nekoć imale gospodarstvo i stanovništvo slične veličine. Međutim, nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine, proporcije su se promijenile, Italiju je diskreditirala stalna politička nestabilnost, a Britaniju građanski rat Konzervativne stranke koji je doveo do Brexita.

Začudo, međutim, Britanija i Italija sada izgledaju bolje od stare momčadi Berlin – Pariz. Italija ima trijeznu, fiskalno odgovornu, geopolitički snalažljivu, proeuropsku vladu pod premijerkom Giorgijom Meloni. Iako dolazi iz neofašističkog Movimento Sociale Italiano (Talijanskog socijalnog pokreta), napustila je većinu njegove ideologije.

Slično tome, Britanija sada ima trijeznu, fiskalno odgovornu, geopolitički snalažljivu laburističku vladu pod premijerom Keirom Starmerom, koji je zamijenio, a zatim se riješio Jeremyja Corbyna i antieuropskog, antisemitskog nagona koji on predstavlja. Obje zemlje imaju koristi od činjenice da su prethodne vlade napravile strašne pogreške.

Ovo je dobar trenutak i za manje zemlje. Danska, Švedska, Poljska i, izvan Europske unije, Norveška i Švicarska pokazuju da su gospodarski dinamične te politički i strateški inovativne. Poljska, najveća i najbrže rastuća od njih, nudi jedinstveni predložak za buduću Europu. Zbog svog geografskog položaja, uložila je najveći napor da poveća izdatke za obranu; i za razliku od većih europskih sila, ona nema uspostavljenu domaću obrambenu industriju čiji lobisti uporno blokiraju napore za europeizaciju vojnih kapaciteta kontinenta.

Ukrajina, Švicarska i Norveška mogle bi puno podučiti svoje europske susjede o tome kako se prilagoditi današnjem svijetu koji se stalno mijenja. Macron je, za svaku pohvalu, eksperimentirao sa stvaranjem šire Europske političke zajednice, a čelnici iz 43 zemlje okupili su se ovog ljeta na summitu u palači Blenheim (rodno mjesto Winstona Churchilla).

Gledajući unaprijed, može se zamisliti scenarij prema kojem se europski poslovi preorijentiraju oko novog trijumvirata koji se sastoji od Britanije, Italije i Poljske. Poput Francuske i Njemačke, i ove zemlje uvelike veže povijest. Ali dijele i uvažavanje trenutačne globalne stvarnosti, kao i kulture rasprave. Poljska himna koračnica je poljskog generala u Napoleonovoj vojsci. London je bio sjedište poljske vlade u egzilu nakon 1940., a poljski zrakoplovci i vojnici odigrali su ključnu ulogu u ključnim angažmanima u Drugom svjetskom ratu, najspektakularnije u bitkama za Britaniju i Monte Cassino.

Dugo poljsko rivalstvo
Britanija, Italija i Poljska također žive čvrsto u sadašnjosti: ne prepiru se neprestano oko prijenosa ovlasti na institucije EU-a ili monetarne integracije. I imaju snažnu tradiciju rasprave. U Engleskoj 19. stoljeća, dramatičari Gilbert i Sullivan ismijavali su način na koji je “Svaki dječak i svaka djevojka/Koja je rođena na svijetu živa/Ili malo liberalna/Ili malo konzervativna!”.

Italija je prevladala borbe između klerikalaca i antiklerikalaca. A Poljska je preživjela međuratni raskol između dva vojna lica s alternativnim vizijama, maršala Józefa Piłsudskog i generala Władysława Sikorskog – dugo rivalstvo koje odjekuje u današnjim napetostima između čelnika krajnje desnice Jarosława Kaczyńskog i premijera Donalda Tuska.

Ključni atribut uspješne demokracije stari je atenski pojam parezije: pravo i dužnost svih građana da se slobodno izražavaju na javnim skupovima. Ta se ideja ponekad tumači i kao odgovornost da se govori istina onima na vlasti. Stotinama godina kasnije, dovela je do procvata renesanse, sa svojim uvjerenjem da ideje i argumenti trebaju biti provjerljivi, kao i osporivi. Kao jedino načelo koje autokracije apsolutno moraju potisnuti, parezija je ključ za spašavanje demokracije – a s njom i čovječanstva.

© Project Syndicate 2024.