Napori za reformu bretonvudskih institucija, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, napreduju, premda sporo.

Odbor guvernera MMF-a odobrio je u prosincu povećanje kvota članica za 50 posto što će smanjiti oslanjanje na pozajmljena sredstva, a Svjetska banka objavila je ambiciozan “plan razvoja”, kojim postavlja put modernizaciji svoje misije, poslovnog modela i financiranja.

No, iako su to poželjni događaji, oni nisu dovoljni. Ključna je reforma upravljačkih struktura tih institucija.

Postojeća upravljačka struktura daje velika prava zemljama vjerovnicama, uglavnom u Europi, i nedovoljna prava tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju, unatoč njihovoj sve značajnijoj ulozi u globalnom gospodarstvu i financijskom sustavu.

To nije ništa novo: među onima koji su pozvali na reforme kako bi se ispravila ta neravnoteža je glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres. Novo izvješće Institucije Brookings zalaže se za promjene formule raspodjele kvota u MMF-u i sustava glasačkih prava u Svjetskoj banci.

Nadglasali Keynesa
Međutim, takve će reforme najvjerojatnije biti teške i dugotrajne. U međuvremenu, reforma upravnih odbora MMF-a i Svjetske banke u skladu s najboljim praksama u korporativnom upravljanju išla bi na neki način u smjeru prilagodbe tih institucija svrsi. Potrebne su promjene u šest ključnih područja.

Prvo, potrebno je redefinirati njihove upravne odbore. U bretonvudskim institucijama direktori se sastaju nekoliko puta tjedno i upravljaju detaljima svakodnevnog poslovanja. Nasuprot tome, u većini velikih korporacija odbori zadržavaju nadzornu ulogu usredotočujući se na cjelokupnu strategiju, a ne na svakodnevno poslovanje, i sastaju se četiri do šest puta godišnje.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Potonji pristup ima daleko više smisla – i MMF i Svjetska banka trebali bi ga usvojiti. To znači preusmjeravanje fokusa odbora na utvrđivanje općih ciljeva (na razini zemlje i na međunarodnoj razini), pružanje nadzora i smjernica na visokoj razini te praćenje uspješnosti institucija. Takvom promjenom minimizirala bi se operativna neučinkovitost i znatno smanjio potencijal za političko uplitanje u ono što bi trebale biti nepristrane, tehničke odluke.

Osim redefiniranja obveza odbora, druga promjena trebala bi biti premještanje MMF-a i Svjetske banke u sustav nerezidentnih odbora koji se sastaju povremeno. Na konferenciji u mjestu Bretton Woods 1944. koja je dovela do osnivanja tih institucija, ekonomist John Maynard Keynes iznio je upravo to, tvrdeći da će ugledni, visokokvalificirani nerezidentni članovi svojim odborima pružiti i tehničke vještine i politički kapital potreban za učinkovito djelovanje.

Keynesovu viziju nisu podržali svi sudionici konferencije. Ostali su mislili da je stalni rezidentni odbor potreban kako bi djelovao kao politička protuteža tehničkom odlučivanju uprave i osoblja organizacije – svojevrsna provjera koju provode vjerovnici-dioničari. Ovi su potonji prevladali pa manje zemlje u razvoju s ograničenim kapacitetima nisu mogle poslati svoje najbolje talente da ih zastupaju.

Te dvije reforme također bi stvorile priliku za treću ključnu promjenu: jasno definiranje mandata članova odbora i minimalnih potrebnih kvalifikacija, u skladu s najboljim međunarodnim praksama. Članovi odbora trebali bi MMF-u i Svjetskoj banci donijeti obilje vještina, iskustva i političkog kapitala. I, umjesto da djeluju kao “ambasadori”, zastupajući uske interese jedne zemlje ili skupine zemalja, moraju raditi na jačanju institucije kojoj služe i unapređenju njezine misije.

Zasluge, ne politika
Slično tome, postupak odabira čelnika bretonvudskih institucija mora se promijeniti. Sadašnji pristup, koji uvijek rezultira time da Amerikanac vodi Svjetsku banku, a Europljanin MMF, ima više veze s politikom nego zaslugama. Nažalost, pristup koji se temelji na zaslugama, a koji ne obraća pažnju na nacionalno podrijetlo, vjerojatno kratkoročno nije politički izvediv. Ali taj se proces može učiniti pomalo (i progresivno) meritokratskim, jasnim definiranjem kvalifikacija potrebnih za vođenje bilo koje institucije.

Osim toga, predsjednik Svjetske banke i glavni direktor MMF-a ne bi trebali funkcionirati kao predsjednici odbora, kako to trenutačno jest. Umjesto toga, trebala bi postojati jasna podjela odgovornosti između tih dviju uloga. Na taj način ulogu predsjednika odbora mogu popuniti predstavnici globalnog juga.

Naposljetku, članstvo u odboru trebalo bi proširiti na dva do četiri neovisna direktora koji predstavljaju privatni sektor i civilno društvo, koji danas igraju mnogo važniju ulogu u svjetskom gospodarstvu nego 1944. Ti bi direktori djelovali kao glas za korisnike projekata u strateškim raspravama, naglašavajući pitanja socijalne pravde i imperative razvoja privatnog sektora.

U svijetu obilježenom prijetnjama uslijed klimatskih promjena, ekstremnim društvenim nejednakostima, sistemskim rizicima za financijsku stabilnost i povišenim geopolitičkim napetostima, jačanje učinkovitosti i jačanje uključivosti međunarodnog financijskog sustava važniji su nego ikad. Prvi koraci na putu prema tom cilju moraju biti reforma upravljanja u Svjetskoj banci i MMF-u.

© Project Syndicate 2024.

* Koautori članka su Hafez Ghanem, nerezidentni je viši suradnik u Programu globalnog gospodarstva i razvoja u Instituciji Brookings i Wafa Abedin, viša je asistentica u Instituciji Brookings