Nema sumnje da će administracija novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa pokazati malo poštovanja prema multilateralizmu. Čak i imenovani kandidati koji su više globalno orijentirani, poput kandidata za ministra financija Scotta Bessenta, vjeruju da je svrha suradnje s međunarodnim institucijama “nametnuti se”. Amerika bi se trebala angažirati, ali samo zato da ne bi trpjeli njezini vlastiti interesi.

Tipična američka kritika multilateralizma pretpostavlja da je postojeći poredak u osnovi narušen i da je međunarodnim institucijama potreban šok kako bi se uklonile prijetnje američkim interesima ili izazovi za američko stajalište. Ali što će uslijediti nakon šoka? Morat će postojati nova načela uređenja, a ona neće proizaći iz jednostavnog zahtjeva da svi stanu na stranu SAD-a.

Otpor nije nov
Doduše, ta dijagnoza nije potpuno pogrešna. Slabost nedavnih multilateralnih napora odražava dublju intelektualnu i političku fragmentaciju. Dok je Međunarodni monetarni fond održavao svoj godišnji jesenski sastanak u listopadu 2024., skupina zemalja BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika i četiri nove članice) sazvala je summit s 36 čelnika država u Kazanju u Rusiji, gdje je rasprava bila usredotočena na zamjenu međunarodnog monetarnog poretka temeljenog na dolaru.

Otprilike u isto vrijeme, Konferencija stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti sastala se u Caliju u Kolumbiji, ubrzo je uslijedio kontraproduktivan summit o klimi u Bakuu u Azerbajdžanu, a zatim i uzaludni summit G20 u Rio de Janeiru. Da multilateralizam dobro funkcionira, svi bi ti pregovori bili povezani.

Međutim, otpor međunarodnom poretku nije nov. U SAD-u, nadolazeće republikanske administracije početkom 1970-ih, početkom 1980-ih i početkom 2000-ih izrazile su prezir prema multilateralizmu, zahtijevajući da američki saveznici koji iskorištavaju američku velikodušnost plaćaju više za “sigurnosni kišobran” koji ona pruža.

Richard Nixon i njegov ministar financija John Connally nisu krili prezir prema međunarodnim institucijama, tvrdeći da samo dramatično razorno jednostrano djelovanje može promijeniti situaciju. Njihova šok terapija započela je spektakularno u kolovozu 1971., kada je Nixon ukinuo konvertibilnost dolara u zlato i nametnuo opći porez na uvoz. Druge su zemlje bile prepuštene svijetu u kojem je njihov izvoz postao skuplji.

Slično tome, početkom 1980-ih, savjetnici Ronalda Reagana bili su otvoreno sumnjičavi prema MMF-u; a mnogi u orbiti Georgea W. Busha početkom 2000-ih tvrdili su da je nedavna financijska kriza u istočnoj Aziji diskreditirala Fond i da tokovi privatnog kapitala ionako mogu zadovoljiti sve potrebe za financiranjem razvoja.

Globalna nestabilnost

Gradimo energetsku infrastrukturu potrebnu za revoluciju umjetne inteligencije u Hrvatskoj, Europi i SAD

Medijski prostor

Kviz kao tajno oružje marketinga: Kako zabava oblikuje kupovne navike

U svakom slučaju, međutim, teška financijska kriza na kraju je nametnula preispitivanje. U 1970-ima, deprecijacija dolara dovela je proizvođače nafte do povećanja cijena, a mnoge zemlje u razvoju uvoznice nafte morale su biti spašene novostvorenim MMF-ovim financijskim instrumentom kreditiranja za prevladavanje očekivanog deficita. Godine 1982., rastući dolar i više kamatne stope u SAD-u doveli su do opće dužničke krize, što je navelo MMF na rekonfiguraciju da udovolji zahtjevima tog trenutka. Reagan je 1983. već govorio o MMF-u kao o okosnici međunarodnog financijskog sustava.

Konačno, globalna financijska kriza 2008. započela je u posljednjim godinama Bushovog mandata. Ubrzo su se vlade okupile u G20 i u drugim globalnim tijelima kako bi obuzdale posljedice i postavile nova pravila za dalje.

Ne želimo birati strane
Bez obzira na nedavnu povijest, postoji temeljniji razlog zašto će multilateralizam ostati ključan. U svijetu koji ostavlja dojam segmentacije na suparničke blokove, većina zemalja s pravom je usredotočena na zaštitu vlastitih interesa. A budući da se ti interesi ne podudaraju u potpunosti s interesima Amerike, Kine ili bilo koje druge globalne sile, vlade žele održavati kontakt sa svakom stranom u nadolazećem sukobu.

Slična dinamika bila je i iza Pokreta nesvrstanih iz doba Hladnog rata, koji je okupljao zemlje koje su odbijale birati između Amerike i Sovjetskog Saveza. Isto tako, ASEAN (Savez država jugoistočne Azije) se razvio iz zabrinutosti da Indonezija ne bi trebala stati ni na čiju stranu; umjesto toga, mogla bi se nametnuti stvaranjem jačih veza sa svojim susjedima. Europska zajednica, koja se razvila u EU, također je nastala zato što Europljani, iako usklađeni s SAD-om, nisu željeli biti njegov produžetak. Do 2008., usred nove financijske krize, ASEAN je želio krenuti u smjeru da postane zajednica u stilu EU-a.

Kamo god danas pogledate, poruka je ista: “Ne želimo birati strane i ne bismo trebali biti prisiljeni na to”. Britanski premijer Keir Starmer s pravom tvrdi da bi bilo “jednostavno pogrešno” da Ujedinjeno Kraljevstvo bira između Europe i SAD-a. Kao odgovor na to, Trumpov savjetnik Stephen Moore ukazuje na to da Britanci moraju odabrati europski socijalizam ili slobodno tržište u američkom stilu. Ali budući da svaka vlada sada provodi neku vrstu industrijske politike, ovo je uspoređivanje obmana.

Povijesne epizode koje vrve izazovima uvijek donose spoznaju da svijet zapravo nije izgrađen oko izračuna nulte sume. Američki ministar financija Henry Morgenthau elegantno je to rekao na izvornoj konferenciji u Bretton Woodsu: “Prosperitet je, kao i mir, nedjeljiv. Ne možemo si priuštiti da se on rasprši tu i tamo među sretnicima ili da uživamo u njemu na tuđi račun.” U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata, američki čelnici vidjeli su da ne mogu postići mir suradnjom samo s onima koji su usvojili američka pravila.

Ako je tako moćna zemlja kao što je SAD 1945. još trebala pridobiti prijatelje i utjecati na ljude, današnja Amerika to svakako mora učiniti. Šok terapija za multilateralizam donijet će poremećaj. Ali nakon toga, mora donijeti više međunarodne suradnje, jer alternative nema.

© Project Syndicate 2025.