Prošli je tjedan američki ministar financija Scott Bessent pokrenuo program “ekonomskog D-dana” s ciljem da Iran potpuno izolira od svih trgovinskih partnera. Dosad je ta pojačana gospodarska blokada samo pridonijela eskalaciji rata između SAD-a i Irana, umjesto da ga približi završetku.

To se vjerojatno neće promijeniti jer Kina nije spremna surađivati a to je stvarnost s kojom se američki kreatori politike sada moraju suočiti: većina mogućih putova do trajnog mira vodi preko Kine.

Ništa od mira

Ratovi završavaju kada jedna strana odustane, kada utjecajni ljudi s obiju strana iscrpe volju za daljnjim gubicima i žele nastaviti dalje ili kada moćna treća strana nametne mir. Gledano kroz tu prizmu, sukob između SAD-a i Irana mogao bi trajati dugo. Tvrdolinijaši s obje strane sada su duboko ukorijenjeni. Iran se neće predati, SAD neće riskirati invaziju punog opsega, a Kina, jedina treća strana s dovoljno utjecaja da nešto promijeni, čini se, sklona je samo promatrati.

Bessentova kampanja gospodarske izolacije vjerojatno neće biti odlučujuća bez potpore najvažnijeg iranskog trgovinskog partnera.

Ako Kina nastavi poslovati s Iranom, sadašnje iransko vodstvo najvjerojatnije će opstati. Sve prijetnje SAD-a Kini ostaju neuvjerljive s obzirom na kinesku kontrolu nad opskrbom kritičnim mineralima koji su nužni za sektore koji pokreću gospodarski rast u Sjedinjenim Državama i drugim velikim zemljama. Bez kritičnih minerala nema računalnih čipova – a ni investicijskog buma u SAD-u vođenog umjetnom inteligencijom.

Iran i SAD dogovorili su primirje u lipnju, nakon čega je uslijedio memorandum o razumijevanju (MOU). No, ništa od toga nije dovelo do stvarnog mira. Iran i dalje učinkovito ograničava prolazak kroz Hormuški tjesnac, a SAD i dalje odbija većinu plovila povezanih s Iranom. MOU je na papiru izgledao dobro, ali ga nijedna strana nikada nije u potpunosti provela.

Kada su SAD i Izrael krajem veljače napali Iran, a Iran odgovorio zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, neki su strateški mislioci vjerovali da će Kina pritisnuti brzo rješenje sukoba, prvenstveno zato što je donedavno čak 60 posto njezina uvoza nafte prolazilo kroz Hormuški tjesnac. No, to se pokazalo pogrešnom procjenom. Kina je na početku sukoba imala više od 1,2 milijarde barela – 200 milijuna iznad uobičajenih zaliha – a i danas drži više od 1,15 milijardi barela.

Velika promjena

Računovodstvo kakvo poznajemo odlazi u prošlost: Brojke više nisu dovoljne za uspješno poslovanje

Problem manjka radnika

Potencijal AI-ja u Europi mjeri se u bilijunima. Iz industrije poručuju: To ćemo ostvariti samo na jedan način

Istodobno, poremećaji i rast globalnih cijena nafte ubrzali su potražnju za obnovljivim izvorima energije i električnim vozilima, što je pomoglo kineskom izvozu. Ironično, radi se o istim sektorima u kojima Kina ima goleme viškove kapaciteta. U tom smislu, sadašnja je kriza odgodila financijske gubitke u tim sektorima. Sve u svemu, Kina se pokazala kao jedna od zemalja najmanje osjetljivih na sadašnju krizu. To bi trebao biti važan čimbenik u svim budućim proračunima američkih kreatora politike i isključuje nestabilnost na Bliskom istoku kao dio alata za obuzdavanje Kine.

Nuklearno pitanje

Glavni gubitnik ovog rata je širi Bliski istok. Svjetsko gospodarstvo uči kako funkcionirati s izvozom nafte i plina iz regije na oko polovici razine prije rata. Naravno, to je relativno skupo prilagođavanje, ali što kriza dulje traje, svjetsko gospodarstvo moglo bi postati manje osjetljivo na poremećaje na Bliskom istoku. To možda nije dobra vijest za zemlje izvoznice nafte iz regije, koje će vjerojatno izgubiti tržišni udio u srednjoročnom razdoblju.

Zemlje u regiji, posebice Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar, također su naučile da oslanjanje na američku sigurnost možda neće funkcionirati onako dobro kako su mislile.

Saudijska Arabija pokušava povećati oslanjanje na druge regionalne saveznike, dok Katar i UAE izravno razgovaraju s Iranom i koriste gospodarske poticaje kako bi si kupili određenu razinu sigurnosti. Ti pomaci podupiru argument da regionalna gospodarska integracija mora biti dio rješenja sadašnje pat pozicije.

Na prvi pogled, veća diplomacija regionalnih aktera mogla bi ojačati slučaj da SAD opere ruke od tog pitanja i prepusti problem iranskim susjedima. No, vrlo je teško vidjeti kako bi se nuklearno pitanje riješilo u tom scenariju, a bez rješavanja te zabrinutosti oko Irana moglo bi biti vrlo teško donositi bilo kakve dugoročne planove ili čak ostvariti djelomičnu gospodarsku integraciju u regiji.

Jedino stabilno rješenje ove krize je ono koje uključuje Kinu i povećava gospodarsku integraciju u regiji, kao i rješavanje nuklearnog pitanja integriranjem iranskog programa u regionalni lanac opskrbe za proizvodnju civilne električne energije pod kineskim vodstvom.

Predsjednik Kine Xi Jinping trebao bi krajem rujna posjetiti Washington. Možda se sukob između SAD-a i Irana može riješiti u kontekstu šire rasprave s predsjednikom Donaldom Trumpom. Ili će možda Kina biti zadovoljna time da promatra i čeka.

* Koautor članka je Amir Kermani, profesor financija i nekretnina na Haas School of Business Sveučilišta u Kaliforniji, Berkeley, istraživački je suradnik u Nacionalnom uredu za gospodarska istraživanja

© Project Syndicate, 2026.