Milijarder i car Odjela za vladinu učinkovitosti (DOGE) Elon Musk i britanski premijer Keir Starmer ne mogu biti različitiji. Ali imaju zajednički cilj: smanjenje birokracije i opterećenja države za tvrtke, osobito tehnološki sektor.

Njih dvojica to svakako čine na vrlo različite načine. U SAD-u pritisak predsjednika Donalda Trumpa da smanji javnu potrošnju i ukine cijele državne agencije riskira uništavanjem temeljnih funkcija bez jasnog plana za tehnološke zamjene. Ujedinjeno Kraljevstvo pod Starmerom usvojilo je odmjereniji pristup, usredotočujući se na suzbijanje prekomjerne regulacije, a ne na demontažu države. Sveobuhvatna tema je slična.

“Ljudi su glasali za veliku reformu duboke države i to će i dobiti”, izjavio je Musk. Starmer se, pak, usredotočio na regulaciju: “Ako ne obuzdamo pretjerani doseg regulatora, nećemo ‘otključati’ ulaganja potrebna za prosperitetniju budućnost”. Tvrtke razumljivo pozdravljaju takve izjave.

Državni nadzor svjesno nameće troškove i ograničenja, sprečavajući tvrtke da čine što žele. No, iako se one mogu protiviti određenim pravilima iz vlastitog interesa, propisi nisu nužno loši za potrošače ili društvo. Pravi izazov leži u osiguravanju da ne nameću troškove koji nadmašuju njihove koristi. U tu svrhu SAD zahtijeva da se svaki novi propis podvrgne analizi troškova i koristi.

Kafkijansko iskustvo
Pozivi na deregulaciju i privatizaciju dobivaju zamah potaknuti frustracijom u susretima birača diljem svijeta s državnom birokracijom. Iako čimbenici poput visoke inflacije svakako igraju ulogu, pokretačka snaga iza tog trenda je oštar kontrast neučinkovitosti nekih javnih usluga i pojednostavljenog iskustva prilagođenog korisniku koje nude privatne tvrtke. Suočavanje s državnom birokracijom često je dugotrajno i kafkijansko.

Agencije s manjkom osoblja ne odgovaraju na pozive, internetske stranice su im zastarjele, a online usluge pružaju se nezgrapno (ako ih ima). Jedno od mogućih rješenja su veća ulaganja u digitalizaciju, cilj za koji se zalažu i poklonici DOGE-a i britanska vlada. No, iako ne nedostaje preporuka kako modernizirati javne usluge, provedba ostaje izazov.

Uspješni napori za pojednostavljenje državnih usluga istovremeno rijetko privlače toliko pozornosti kao neuspjesi, dodatno potkrepljujući poznati narativ o prekomjernoj birokraciji i rasipnoj potrošnji. Primjerice, nedavno sam primio promišljeno pismo od umirovljenog američkog mornaričkog časnika koji je, iako priznaje važnost sveučilišnog istraživanja, tvrdio da se novac poreznih obveznika rasipa na ideološke i neozbiljne projekte – što je i preuobičajeno stajalište među kritičarima državne potrošnje.

Globalna nestabilnost

Gradimo energetsku infrastrukturu potrebnu za revoluciju umjetne inteligencije u Hrvatskoj, Europi i SAD

Medijski prostor

Kviz kao tajno oružje marketinga: Kako zabava oblikuje kupovne navike

Naravno, obećanja o suzbijanju prekomjerne regulacije i rasipnosti državne uprave nisu ništa novo. Tijekom proteklih 50 godina, vlade diljem svijeta davale su slična obećanja pa bi potom otkrile da je to daleko složenije nego što se čini. U svojoj knjizi Peti rizik iz 2018. autor Michael Lewis istaknuo je zamršene, često nevidljive, sustave koji održavaju moderne vlade. DOGE-ov pristup drastičnim otkazima prijeti naglim zaustavljanjem ključnih sustava, uglavnom bez obzira na moguće posljedice.

To pojašnjava zašto pokušaji smanjenja birokracije i suzbijanja prekomjerne regulacije često ne uspijevaju. “Regulacija” je širok pojam koji obuhvaća tri različite vrste državnih intervencija, od kojih svaka traži drukčiju strategiju.

Prvo, postoje propisi koji su jednostavno nadživjeli svoju korisnost ili su od početka bili manjkavi i sada ometaju gospodarsku aktivnost. To uključuje pravila koja traže od agencija da podnose izvješća na papiru i zaštitu za vrste koje je više ne trebaju. Primjerice, u Velikoj Britaniji razvoj stambenih projekata je zbog zaštite pauka skakača, dok je 100 milijuna funti potrošeno na tunel za šišmiše u sklopu nesretnog projekta HS2 britanske željeznice.

Baš kao što nitko nema koristi od uskih grla u prometu, svima koristi kada se takve prepreke prepoznaju i uklone. Drugo, baš kao što ograničenja brzine daju prednost prevenciji nesreća u odnosu na brže vrijeme putovanja, neki propisi zahtijevaju kompromise, posebno u područjima kao što su financijski nadzor i sigurnost potrošača.

Način na koji vlade pristupaju tim kompromisima često se mijenja u krizama. Primjerice, nakon financijske krize 2008., spašavanje banaka potaknulo je potražnju za strožim financijskim propisima. No, posljednjih godina intenzivno lobiranje tog sektora ponovno je otvorilo raspravu. Treća kategorija sastoji se od propisa kojima se poduzećima i potrošačima pružaju jasna pravila, smanjujući nesigurnost i omogućavajući učinkovito funkcioniranje tržišta.

Okoristili se pa kritiziraju
Ta pravila, kao što su određene težine i mjere, od kojih neka potječu još iz antičkih vremena, mogu se usporediti sa semaforima: reguliranjem kada vozači mogu prelaziti raskrižja, osiguravaju nesmetan promet i štite vozače i pješake. Suvremeni primjeri uključuju standarde higijene hrane, zaštitu autorskih prava i politiku tržišnog natjecanja. Iako se o njihovim specifičnostima može raspravljati, potreba je jasna: bez njih dolazi do zastoja u inovacijama, a rast posustaje.

Razlike između triju vrsta propisa naglašavaju potrebu za strateškijim pristupom smanjenju birokracije. Unatoč onome što Musk možda misli, smislena i trajna reforma državne uprave zahtijeva više od pukog zamahivanja motornom pilom.

U današnjem gospodarskom okruženju, uloga država u pružanju infrastrukture i regulatornih okvira koji podržavaju rast poslovanja i otvaranje radnih mjesta važnija je no ikad. Neki od najglasnijih zagovornika smanjenja javne potrošnje, posebno velike američke tehnološke tvrtke, imali su ogromnu korist od državnih potpora i povoljnih politika. Njihove tvrdnje da je birokracija spriječila njihov rast zvuče šuplje. Regulatorno okruženje uglavnom im je išlo u prilog.

Ipak, državna birokracija mora se reformirati kako bi išla ukorak s ekonomskom stvarnošću 21. stoljeća. Dokle god državni sektor ne bude mogao ponuditi besprijekorno iskustvo usluga poput Amazona ili Airbnba, mnogi građani i dalje će smatrati privatni sektor učinkovitijim. Iako to može biti istina u nekim slučajevima, rizik je da će loše osmišljeni napori da država funkcionira kao tvrtka potkopati ključne javne usluge, šteteći i gospodarstvu i životu ljudi.

© Project Syndicate 2025.