Završeni su europski izbori, koji su pokazali kako su europski birači ocijenili dosadašnji smjer djelovanja euroadministracije te su za sada u kumulativno manjoj mjeri, ali uz značajni rast, u Bruxelles i Strasbourg uputili europarlamentarce koji svoj izborni uspjeh zahvaljuju komunikaciji usmjerenoj ka kritici nekih od ključnih dosadašnjih stremljenja do sada vladajućih garnitura.

Jedna od ključnih politika, koja je bila podložna institucionalnim i izvanisntitucionalnim kritikama u proteklom mandatu, svakako je politika usmjeravanja zelene tranzicije i postizanja niskougljičnog gospodarstva do sredine ovoga stoljeća.

Potresi unutar pojedinih klubova eurozastupnika, poput otvorenog nezadovoljstva onih zastupnika iz zemalja s tradicionalnom autoindustrijom sa političkim odlukama u ovom sektoru, primjerice unutar kluba europskih pučana (EPP-a), sada može, a neki se tome i nadaju, dovesti do usporavanja klimatskih politika. Slabljenje utjecaja Zelenih tome bi moglo govoriti u prilog.

Birokratski pakao
Tim više što bi to usporavanje dalo novu priliku europskoj industriji uhvatiti korak s protekcionističkim industrijama Kine i Indije, ali i SAD-a, poglavito u visokim i zelenim tehnologijama. Kina i Indija se puno manje nego li mi u EU, zamaraju s prigovorima kako zelenu tranziciju ne bi trebalo pogoniti na fosilna goriva, pa i ugljen. A za SAD-om kaskamo u carinskoj zaštiti naše industrije.

Europska valutna i dionička tržišta, iznimno izložena financijskim instrumentima vezanima uz klimatsku i socijalnu održivost, upravo su zato na netom protekle euroizbore reagirala prilično pesimistično. Posljedično, velik je dio energetskog sektora, više od 200 tvrtki, nevladinih organizacija i interesnih udruženja, u izjavi upućenoj novoizabranim zastupnicima, poručio kako je iznimno zabrinut te traži da se nastavi s dosadašnjim politikama u prioritetnom obliku.

Ostaje za vidjeti kako će se nove prilike odraziti na Hrvatsku s obzirom da su u RH euroizbori dio širega izbornog procesa koji je uključivao nacionalne izbore i novu arhitekturu izvršne vlasti, u kojoj je u poziciju sektorske moći kao ministar gospodarstva došao gospodin Ante Šušnjar, kandidat stranke koja će se na europskoj razini uključiti u jedan od klubova sa značajnim rastom, a predstavljaju kritiku dosadašnjeg političkog smjera Unije, ostaje za vidjeti.

No, neke od izazova, koji ostaju pred novim ministrom, vrijedi ponoviti, pa i prisnažiti dodatnim argumentima. Kako je Hrvatska regulatorna energetska agencija (HERA) kadrovski obezglavljena, kao posljedica nekih od energetskih skandala tijekom saziva prošle vlade, već smo pisali. Bojazni koje smo imali, a koje su se ticale mogućnosti usporenog donošenja regulatornih odluka, ako Vlada ne predloži Saboru, u skorije vrijeme kadrovsko upotpunjavanje HERA-e, obistinile su se.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ne samo što je državna revizija, proteklih godina, propustila dati pozitivno mišljenje o radu agencije, nego je proteklih mjeseci usporeno odlučivanje u HERA-i na neki način eskaliralo. Nagnalo je to HGK i HUP upozoriti na odugovlačenje u procesu donošenja odluka HERA-i.

Mnogi investitori, naime, blisku povijest, ali i sadašnjost na hrvatskom tržištu, zbog odugovlačenja u odlučivanju, vrlo krutih pravila i rokova operatora prijenosnih sustava te nedostatka agilnosti i osiguravanja financija za razvoj infrastrukturne mreže, opisuju birokratskim paklom.

MMF-ove preporuke
Moguć rasplet događaja oko HEP-a, o čemu su iz Domovinskog pokreta iako dosta sramežljivo u predizbornoj kampanji govorili, mogao bi pomoći. Iskazanu namjeru za inicijalnu javnu ponudu HEP-a, u iznosu od 20 do 30 posto, prema mnogim analitičarima, ali i prema ranijim objekcijama OECD-a i EK-a, trebalo bi modificirati.

To bi trebalo učiniti tako da se tržišna djelatnost HEP-a, opskrba, u potpunosti privatizira, a proizvodnja da u koncesiju i/ili joj se nađe strateški partner koji će njome efikasnije upravljati. Novac koji se uprihodi iz te operacije trebalo bi upotrijebiti za modernizaciju infrastrukture u javnom infrastrukturnom društvu.

Dodatan argument tome mogla bi biti i preporuka MMF-a o ukidanju antiinflatornih mjera. Jer, koliko lokalne i državne proračune stoji kada javne tvrtke putem takvih politika koriste kao socijalne poluge, govori nam marža koju je GPZO morao uračunati na natječaju za opskrbu Zagreba plinom koji je izgubio, no još i više potencijalna dokapitalizacija HEP-a u vrijednosti nešto manjoj od milijardu eura.

Na kraju, petrokemijska je industrija, nakon cjenovne i opskrbne krize na tržištu plina, postala gorući problem na razini cijele Unije, pogotovo u kontekstu konkurencije iz zemalja koje postižu, što zbog svoje proizvodnje, što zbog položaja, niže cijene plina. Koje onda “prepakiravaju” u umjetno gnojivo za europsko tržište.

Zbog toga će ta industrija, koja je strateška i u energetskom i u poljoprivrednom smislu, kao industrija koja uravnotežuje plinski sustav, pogotovo u temeljito deindustrijaliziranoj Hrvatskoj, i kao industrija ključna za poljoprivredni sektor, trebati posebne europske subvencijske i fiskalne politike.

Zaustavljanje pokazivanja snage i ponovna uspostava održivog rada, u prilično kompliciranim pregovorima oko kutinske Petrokemije, između turskog investitora Yildirima i hrvatskih javnih tvrtki, za ministra bi trebao biti visoko prioritetni zadatak.