Ako do sada nekome to nije bilo jasno, ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću te njegovim prilično osebujnim stilom izdavanja izvršnih predsjedničkih uredbi, mahom s ciljem pokazivanja ostatku svijeta koji su novi geopolitički, ekonomski i energetski interesi SAD-a ili barem dijela elita koje stoje iz njegova (re)izbora, i najvećim globalističkim optimistima postalo je jasno kako smo i službeno ušli u novu eru globalnih odnosa.

Carine na čelik i aluminij, ključne industrijske sirovine, prijetnje i prijedlozi zauzimanja resursima bogatih područja, mahom pod ingerencijom drugih, ali i zauzimanja točaka u neposrednoj blizini ključnih prometnih pravaca za opskrbu, u prvom redu Amerika, a onda i zapadnih saveznika, povratak plastici, ohrabrivanje snažnijeg istraživanja ugljikovodika s ciljem smanjivanja njihove cijene, napad na nevladine udruge i pokušaj zadavanja zakonodavnih udara do ne tako davno, dominantnoj “woke” političkoj paradigmi, odluke su koje imaju za cilj narušiti globalnu ravnotežu sa željenim ishodom jačanja američke unutarnje, prije svega, ekonomske snage.

Ona je do sada parazitirala na jeftinom globalnom istoku od čega su brojni dionici američkoga društva i tržišta neminovno profitirali, ali je to stvorilo brojne gubitnike. Jedan od gubitnika jest i položaj SAD-a kao globalne sile bez ikakvoga izazivača što je, po svemu sudeći, upravo na prilici poslovanja sa SAD-om i Zapadom iskoristila u prvom redu Kina te je sada, nakon pet stoljeća, po prvi puta istaknula kandidaturu za tron vodećih svjetskih sila, u mnogočemu imitirajući postupke SAD-a tijekom desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata, posebice u stvaranju gospodarske, obrazovne i kulturološke meke moći.

Pitanje opskrbe
Kako takva situacija izrazito živcira Donalda Trumpa, odnosno političke tehnologe koji su imali zadatak osigurati mu pobjedu na izborima i bildati potporu biračkog tijela, vidjeli smo u njegovu prvome mandatu, ali i potom za vrijeme Joea Bidena, kada se Trumpov tabor pripremao za nove izbore, bivajući prilično oštrom oporbom.

Sva je prilika kako ćemo takvu situaciju vidjeti i u novome mandatu. No, samorazumljiva američka zaštita zapadne hemisfere, od koje je SAD također tijekom desetljeća propagandno demilitarizirajući Europu imao koristi, mogla bi biti izazvana novim podizanjem uloga u kaubojskoj trgovini postotaka proračuna za obranu u zamjenu za američke proizvode.

U tom je kontekstu, a nakon šesnaest paketa sankcija na ruske energente i energetsku infrastrukturu koje je zapad koalicijski proveo ne bi li financijski oslabio snagu agresije na Ukrajinu, cijela trumpistička nova okolnost vrlo važna za pitanje opskrbe energentima.

Premda se Europa vrlo brzo pripremila na nove energetske okolnosti skladišnim prostorima, finaliziranjem ili približnim finaliziranjem novih plinovoda, pripremanjem projekata “novih” energenata, poput vodika i izgradnjom ili povećanjem kapaciteta sustava terminala za ukapljeni plin i pristupnih plinovoda, energetska i opskrbna neravnoteža koja bi mogla uslijediti nakon Trumpovih cjenkanja s ostatkom svijeta (i Zapada), što je imanentno svim povijesnim deglobalizacijskim razdobljima, upućuje nas na oprez.

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Oprez nas upućuje osvijestiti kako neizostavan dio pametnih energetskih strategija mora postati diversifikacija proizvodnje energije na području za koji je strategija usvojena. U hrvatskim prilikama, stoga, osim povećanja istraživanja konvencionalnih ugljikovodika, u čemu u tehničkom smislu prednjači nacionalna kompanija (Ina), te osim onoga što već i ptice na grani pjevaju, ulaganja u energiju vjetra i sunca, valjalo bi popularizirati još neke od energetskih sektora, poglavito one u kojima Hrvatska ima komparativne prednosti.

Veliki napredak
Pored vodika i vodikovih projekata gdje se vide prilično veliki napreci u infrastrukturnom i industrijskom smislu, koji će nas povezati s (premda u recesiji) najmoćnijim zemljama Europe za čiji razvitak su, nakon posjeta ministra toj zemlji, zainteresirane državne kompanije Katara, kao jednog od najmoćnijih energetskih saveznika Zapada, svakako bi trebalo inzistirati na nuklearnoj energiji. Kako u sklopu moguće izgradnje novog reaktora u Krškom, tako i na mogućim instalacijama manjih modularnih reaktora što nam omogućuju nove nuklearne tehnologije i tehnologije skladištenja nuklearnog otpada.

No, možda najvažniji sektor o kojemu bi Hrvatska morala povesti računa je geotermalni sektor. Geotermalni resursi Hrvatske među najkvalitetnijima su u Europi, a naš ‘know how’ u istraživanjima na visokoj razini. Time bi Hrvatska, uz terminal za ukapljeni plin, sustav Jadranskog naftovoda i neke vodikove projekte, stekla još jednu stratešku energetsku prednost u energetskom sektoru Europske unije koja je geotermalnu energiju uvrstila u svoje ključne dokumente i prioritete.

Nedostaju samo investicije i to poradi klasičnih hrvatskih regulatornih, administrativnih i političkih boljki. Zbog toga, umjesto zaključka, ohrabruju dvije činjenice. Početkom ožujka održat će se prvi zagrebački geotermalni forum koji će okupiti regulatore, struku, vlast, investitore, financijaše i akademsku zajednicu iz Hrvatske i Europe. Druga je činjenica još važnija, a ne tiče se samo regulatornih odredbi u geotermalnom sektoru. Prije nekoliko dana Vlada je naposljetku odredila s kojim imenima ide u Sabor kada se radi o čelniku i upravnom vijeću Hrvatske regulatorne energetske agencije (HERA-e).